[dropcap]D[/dropcap]ok okrećem listove kalendara, baš kao u onoj pjesmi koju je pjevala Anica Zubović s davne Opatije 1958. godine, tako i ja prebirem listove, tekstove iz mog kalendara, koji mi signalizira da sam propustio jedan susret, jedan razgovor u svojim zapisima, tamo negdje iz kolovoza 1989. I tako nazovem ja (telefonom, naravno) glumca kojega sam gledao u brojnim filmovima, televizijskim serijama, na kazališnim daskama, susretao po splitskim ulicama, a sve u želji da upoznam tog negativca, da se uvjerim da ponajprije zašto mu režiseri daju uloge negativca, a u tim životnim splitskim prolazima mi se čini sasvim OK.
-Benti miša, pa zašto mene? Imaš ih koliko 'oćeš u teatru. A i pun sam posla! Dobro, jel' ti odgovara sutra u 11? Dogovoreno!
Svojevremeno je serija »Punom parom« autora Kazimira Klarića i Marija Fanellija izazvala žestoka protivljenja onih struktura društva, tako fino ocrtanih i evidentiranih u scenariju, a zatim i u seriji, koja je u vrijeme prvog prikazivanja očito prerano zakukurikala.
Fanelli kao režiser s iskustvom i »nosom« shvatio je da ideju o jednostavnim ( svakodnevnim pojavama, običnim likovima iz samoupravnog života, mora ponuditi ekipi glumaca izvanserijskog timbra: Drachu, Nadareviću, Šovagoviću i Lepetiću.
Zvonko Lepetić, vrsni glumac, već tada je visoko kotirao kod režisera kao izraziti »negativac«, a mora se priznati da već nakon nekoliko minuta razgovora sa simpatičnim Lepetićem, mit o »negativcu« pada u vodu. Vjerojatno stoga što je naprosto simpatična dobričina, a iluzije su moguće samo na filmu.
A u životu tek ponekad, rijetko.
-Nemam pojma kako se to desilo da su me strpali u negativce. Meni se čini da je to počelo u seriji Ivana Hetricha »Kuda idu divlje svinje«-kaže Lepetić.
-Igrao sam ustašu koji je bio vozač, i u seriji sam, između ostalog, imao zadatak da za svog glavešinu izaberem nekoliko žena za »one stvari«. To sam učinio na način da sam štapom razmicao noge ženama. Hetrich mi je nakon te scene kazao da je ona na njega strahovito djelovala i da sam mu utjerao strah u kosti. Vjerojatno od tog vremena datiraju moje uloge s negativnim predznacima.
Strah od autobusa
Kulminacija tog »stravičnog« Lepetića bila je u Zafranovićevoj »Okupaciji u 26 slika«?
- To je istina. Najgoru negativnu ulogu dao mi je Zafranović u »Okupaciji...«. Ja nisam nikako htio odigrati tu ulogu. Rekao sam Zafranoviću da to što mi nudi u tekstu, da je naprosto očajno. Ipak, pristao sam na tu ulogu, na onu stravičnu scenu u autobusu o kojoj bi se mogao napraviti jedan poseban film. Igrao sam tu ulogu jer sam htio da ljudi vide ono što se nikada ne bi trebalo ponoviti, taj autobus. Bilo je to tako nekada, a bojim se kako smo krenuli... Bojim se tih autobusa.
Moj »sin« Boris
Bilo je, dakako, u vašem glumačkom životu i komičnih uloga, a i u privatnom, posebice s Borisom Dvornikom, s kojim vas vežu i neke rodbinske veze?
-Prva takva uloga bila je u filmu »U gori raste zelen bor«, a bilo je, dakako i drugih u kojima sam bio daleko simpatičniji.
S Borisom sam dosta igrao i na filmu, i na televiziji i u teatru. Što se tiče mojih rodbinskih veza s Borisom, to vam je čitav kupus. Njegova djeca me zovu dida, a Boris se zaje..je, pa koristi svaku priliku da me zove pape. Oženio sam se Borisovom punicom. Ima vam i jedna mala anegdotica o tome. Kada smo snimali »Kapelske kresove«, svratili smo do Rijeke. Boris je trebao kupiti postole, izabrao je one najskuplje i kada je trebao platiti, rekao je prodavačici: »To će platiti pape«. Našao sam se u nezgodnoj situaciji, prodavačica je pogledala najprije mene, pa onda njega. A pogledajte samo Borisa kako izgleda. Po izgledu možemo se prodati za braću.
Već dugo vremena imate status »slobodnjaka«. Što je to značilo u vrijeme kada ste vi to postali, a što to znači danas?
-Isti vam je to đavo i danas i onda. Status slobodnjaka umjetnika stekao sam 1972. godine. Do tada sam bio s angažmanom u »Gavelli«. I nakon što sam postao slobodnjak igrao sam u »Gavelli«. U to vrijeme imao sam dosta ponuda za snimanja i bilo je vrlo nezgodno raditi u teatru, a ne biti na predstavama zbog snimanja. Tako sam, eto, odlučio da postanem slobodan. Meni je drag i teatar i film i televizija. Isti je to posao, s nekim malim razlikama. U ono vrijeme, dakle te 1972. godine, bilo je dosta posla u teatru. Sada se malo radi, mala su primanja, pa ljudi jednostavno štrajkaju. Kriza vam najprije pogodi kulturu. Što se mene osobno tiče, ja imam dosta posla. Ovdje u Splitu sam radi predstave »Šimun Cirenac«, a došao sam na predstavu iz Sarajeva gdje snimam »Gluvi barut«. To vam je rađeno po Ćopiću. Bit će to dobar film. Kad završim ovu predstavu u Splitu, ponovno moram u Sarajevo na snimanje, a već početkom sljedećeg mjeseca počinjem raditi seriju o Aleksi Šantiću, tako da ne znam ni kada ću se odmoriti.
Uz to što puno radite, što vas ljudi prepoznaju na ulici, nikada niste stekli neku veliku popularnost, kao Boris Dvornik?
-To je točno što ste kazali. Vidite, Boris je nešto sasvim drugo. On je oduvijek igrao glavne role, a ja sam u svojoj karijeri igrao možda 10-15 glavnih uloga. A to je vrlo važno, iako se gluma ne dijeli na velike i male uloge. Za široku popularnost potrebno je igrati dobre glavne uloge, a ja sam uvijek igrao one iza, one druge… Ali mene, gdje god da dođem, ipak prepoznaju. Naročito mesari. Uvijek mi dadu dobar komad mesa i naplate mi skupo jer misle da imam puno para.
Dugo godina ste bili angažirani u splitskom teatru. Splićani vas čak smatraju splitskim glumcem, a po govoru bi se reklo da ste iz Bosne?
-Nisam ni daleko. Porijeklom sam s Pelješca, iz jednog malog mjesta koje se zove Donja Vrućica, a budući da je kod nas u Dalmaciji sve naopako, Donja Vrućica je na brdu, a Gornja u nizini. U samoj razini mora. Dugo vremena sam živio u Sarajevu jer mi je otac bio financ. Selili smo se dosta po Bosni pa je normalno ostalo nešto i od tog govora. A zahvaljujući upravo i tom mom dijalektu dobivao sam dosta uloga tipičnih kontinentalaca.
Split mi je strašno drag, tu mi je i porodica. U Split sam došao 1960. i igrao sam sve do 1968. kada sam otišao u Zagrebačko dramsko kazalište. Sada se odmaram u neposrednoj blizini. U Sutivanu imam neku kućicu, i to mi je veliko zadovoljstvo kada mogu uhvatiti malo vremena za odmor.
To nitko ne može platiti.
Naročito nakon kazališne probe koja traje do 6 sati ujutro?
-Ma. jest. Vidite, jutros sam imao probu do šest sati, a već u 11 sati imao sam dogovor s vama, a u 12 sati imam nastavak probe.
Eto, takav vam je naš život glumački. Puno rada - malo para. A, jebeš ga kada se voli, ne pita se za cijenu!
