Željko Vičević (Split, 15. kolovoza 1938 - 6.ožujka 2022.), jedan je od prvih članova profesionalnog glumačkog ansambla Gradskog kazališta mladih (ex Dječje kazalište „Titovi mornari“). Još od 1953. igra na pozornici GKM-a, najprije kao glumac amater, a potom - od 1. listopada 1966.- kao član profesionalnog ansambla. Do svog umirovljenja u kolovozu 1999. ostvario je 110 uloga i igrao u čak 4335 izvedbi različitih predstava. Šezdesetih i sedamdesetih godina XX. stoljeća bio je jedan od glumaca na kojima je počivao gotovo cijeli kazališni repertoar. Među ulogama koje je Željko ostvario, najjasnije su ga glumački odredile i obilježile: uloga Davida Štrpca u Kočićevu “Jazavcu pred sudom”, naslovna uloga u Molièrovom djelu “Škrtac”, uloga Fagina u Dickensovu “Oliveru Twistu”, te uloga poštara Kolbabe u Čapekovoj “Poštarskoj bajci”.
Tako izgleda sažeta biografija jednog splitskog glumca koji je na sceni bio gotovo pola stoljeća. Impresivne brojke, posebice ona od 4335 izvedbi! Brojke govore nešto, govore o ustrajnosti, maru jednog zanesenjaka i uistinu dobrog čovjeka.
Godine 1978. pisao sam o Željku u sarajevskom tjedniku „Svijet“, a povod je bio 25-a obljetnica djelovanja na sceni Dječjeg kazališta u Splitu, koje je oduvijek bilo rasadište dobrih glumaca. Upravo u tom kazalištu, prva znanja su stekli mnogi priznati glumci i režiseri. Oni najvjerniji ostadoše godinama. Najstariji glumac danas, ima preko dvadeset pet godina staža, a četrdesetu godinu života, tek je nedavno navršio. Velik i nenadmašan na sceni, u običnom životu oličenje skromnosti i poštenja.
Kazalište je moj drugi dom
Zašto je punih 25 godina ostao na sceni ovog kazališta, godinama radeći kao amater, a tek posljednju deceniju kao profesionalac? Zašto je tako, upitao sam velikog zaljubljenika kazališta.
-U dječje kazalište »Titovi mornari« došao sam još davne 1948. godine, gdje sam pjevao u zboru. Kasnije kada se formirala dramska sekcija, počeo sam raditi u kazalištu, naravno, kao amater. Svaki slobodni trenutak posvećivao sam kazalištu, učio velike i male uloge. Ne znam ni broj uloga koje sam igrao. Svaki izlazak pred publiku puno mi znači. Uvijek sam spreman za nastup, jer mladi su vrlo strogi kritičari, pred njima se treba igrati iskreno. Godinama sam radio kao amater, a kada sam postao profesionalac, odlučio sam da ostanem ovdje, sve do onog momenta do kada me budu trebali. Imao sam ponuda da radim i u velikom kazalištu. Odbio sam. Prva ljubav se nikada ne zaboravlja. Kazalište je moj drugi dom. Teško mi je kada ne radim, a naporno je raditi u kazalištu. Posebno pod uvjetima u kojima radimo mi u ovom kazalištu. Mali je broj profesionalnih glumaca, tako da mi nosimo veći dio tereta.
Sjajno igraš uloge negativaca, ružnih i prgavih ljudi. Evo, na nedavnoj premijeri gusarske bajke Dušana Radovića »Kapetan Džon Piplfoks«, najrječitije govori o izvrsnoj glumi. Gusarskog kapetana Piplfoksa tako si uvjerljivo donio da se baš osjetila mržnja publike prema izrazito negativnom liku kojeg si tumačio. Zašto negativac?
-Nisam igrao uvijek uloge negativaca. Posljednjih desetak godina češće ih igram. Znam da takvi likovi ne izazivaju simpatije, ali važno je da su prihvaćeni. Meni je od svega najvažnije da lik dam upravo onako kako ga je zamislio pisac i režiser, da taj lik bude odigrao korektno, da bude iskren i vjerodostojan. Igrao sam zaista toliko lijepih uloga da nikada neću poželjeti da igram neku ulogu. Ima ljudi koji vas ogovaraju, osporavaju vam sve. Međutim, ja sam ih uvijek nastojao »dotući« na pozornici. Ja sam običan čovjek. Iskren i često naivan. A od toga sam nerijetko stradao. U mojoj privatnoj karijeri, ako bih to mogao nazvati karijerom, smatram da je moj najveći uspjeh to što sam ostao isti, onakav kakav i jesam . Nisam se dao krivo kovati. U kazalištu me najviše zadovoljava kad sam za sebe raščistim neke tehničke stvari u glumačkom smislu. To me više zadovoljava, više nego najveći aplauz na bilo kojoj sceni, ili bilo koja druga satisfakcija, nagrada i slično. U našem poslu vrlo je važno da se neprekidno radi. Gotovo čitav svoj glumački vijek mora se raditi i učiti. Profesionalni glumac ne smije sebi dopustiti da bude iznenađen na sceni. Koliko će glumac biti dobar ili loš, to zavisi od talenta, a i od drugih okolnosti.
Veliki i mali
Dvadeset pet godina rada na sceni iziskivalo je puno samoodricanja. Što te je najviše razočaralo, i što za tebe znači ovaj jubilej?
-Prije nego odgovorim, želim istaknuti da radim u dječjem kazalištu. Dakle, po nekom nepisanom pravilu mi koji radimo u takvim kazalištima, nismo u centru pažnje. Obično se kaže da je to malo kazalište, da tamo igraju mali i beznačajni glumci. Tisak veoma rijetko bilježi naša nastojanja, naše uspjehe, a ako se to ponekad i zabilježi, onda je to tako malo, da ne zaslužuje ni pažnju. To me smeta. Puno se radi u manjim sredinama. O nama glumcima tih »malih« kazališta, veoma rijetko se piše, tako da me začuđuje i ovaj naš razgovor. Mi imamo svojih problema kao i mnoge druge institucije, mi također nemamo dovoljno sredstava za rad, a ipak - nemamo skandala. Točno je, potrebno je puno samoodricanja kod jednog glumca da se održi i da čitav život radi u kazalištu. Glumac ima i svoj privatni život, svoje privatne probleme, svoju obitelj. Svi ti problemi moraju nestati na pozornici. To je prilično teško, jer smo ljudi sa svim vrlinama i manama.
Što me je do sada razočaralo? Uvidio sam da su neki veliki iz blizine, u stvari veoma mali. Mogu odmah kazati da je publika, i to ona mlađa, zaslužna što još i danas radim kao glumac. Pred tom publikom na pozornici kazališta »Titovi mornari« doživio sam svoje najveće uspjehe, prve aplauze, ugodne i neugodne trenutke. To je ono što me je održalo na pozornici. Ja ne slavim nikakav jubilej. Jubileji se slave samo onda kada je neko prisutan kao profesionalac, a ja to nisam oduvijek bio. Za mene je najveći jubilej činjenica da sam bio prisutan ne samo fizički, već glumački. Čovjek se rađa bez cilja. Dugo treba dok shvati njegov smisao, a još više da krene ka određenom cilju. Moj cilj je bio da postanem glumac. U tome sam uspio. Koliko sam dobar glumac, odgovore uvijek tražim od publike, a ne kod kritike.
Posao glumca traži puno vremena. Stigneš li se odmoriti od napornog vježbanja, proba, putovanja, sudjelovanja na predstavama?
-Meni je odmor kao i svakom čovjeku neophodan. Slobodnog vremena imam, ali ne baš onoliko koliko bi mi trebalo. Najdraže trenutke provodim u krugu obitelji, a i za uvježbavanje novih uloga. Potrebno je naučiti i neke uloge koje su već zaboravljene. Nedavno smo dali »Junake Pavlove ulice« Ferenca Molnára . Nakon dužeg vremena taj lijepi kazališni komad ponovo je bio postavljen na scenu. Zanimljivo je da sam u mojim godinama igrao jednog od dječaka Ferija Ača. Sve te stare uloge su mi drage. Kad sam bio mlađi, davali su mi uloge staraca. Bio sam i »Škrtac« u istoimenom Molierovom komadu. To mi je puno draga uloga, zatim u komadima »Orlovi rano lete«, »Biberče«, »Laža i paralaža«, i mnogim drugim ulogama, koje su mi bliske. Držim da publika treba znati nešto više o jednom glumcu, pa čak i nešto iz njegovog privatnog života. Ne, ne mislim da je potrebno da se pišu neke intimnije stvari iz privatnog života. Kada sam preko tiska saznao nešto više o mojim ljubimcima s filma, sasvim drugačiji sam pristup imao prema svakoj novoj ulozi koju je taj moj ljubimac igrao. Nikada nisam imao neke idole.
U svom dugogodišnjem djelovanju na kazališnoj sceni, Željko Vičević. dao je zaista niz izvanrednih uloga koje su proizašle kao plod jednog nesebičnog zalaganja, ljubavi prema tom pozivu i prema, publici koja ga je uvijek lijepo primala.
Šestog dana ožujka ove godine, Željko je otišao zauvijek sa životne scene.
