Gotovo osamnaest godina, svake srijede u 20 sati vodio sam na Radio Splitu jednu emisiju koja se zvala „Portreti“. Gosti su mi bili ondašnja prva liga iz kulture, sporta, glazbe… Značajna imena. I pozovem ja glumca Franka Strmotića, tamo negdje u veljači 2007. kao gosta, kao glavnog aktera.
I onda, a i danas držim da je on s pravm pripadao toj galeriji velikana.
Ma, čekaj, pa ta emisija traje uru vrimena, pa o čemu ćemo pričat uru vrimena?
O svemu Franko, o svemu ćemo pričat. Znam te, znaš me - iza tebe je toliko uloga, i kad bi samo nabrojio sve te likove prošla bi ura vrimena!
I došao je on na vrijeme i ja mu objasnim da nakon vijesti koje traju dvi-tri minute, ulazimo u studio i priču započinjemo nakon instrumentala, nakon kojega ću ga predstaviti. Tako sam to uvijek radio, ono tipa: Dobra vam večer poštovane slušateljice i slušatelji, danas imam zadovoljstvo predstaviti…
I dam ja znak rukom tehničaru da smanji instrumental kako bih najavio gosta. I taman da ću počet kad Franko upadne prvi;
„Malo vodeeee, više vinaaa! Evo Šime Frzelina; da van piva, da van sladi. U šjor Tona niiima gladi! Vina jema u tovirni, demejane, sinjci virni, oriji ol lišnjaki, frituli ol pinjoli, boba i fažola… Kume Toni, ča ćemo ga bubat sutra i rutavat sve do jutra. Pun tobolac lipo vrime, to vam želi barba Šime!“
-A malo je reći da me iznenadio. Ugodno, nenajavljeno, bez prethodnog dogovora.
I tako smo počeli razgovor malim insertom iz predstave „Teštamenat“ autora Vanče Kljakovića, ulogom Šime Frzelina, koja je glumcu Franku Strmotiću bila jako draga. Baš mu je ono legla. Ja sam u emisiji pri susretu dobio sporednu ulogu. I nisam se nikako bunio tom sporednom ulogom. Dapače!
Franka sam znao, kao i sve glumce i glumice, jer su prostorije kazališta „Titovi mornari“ bile na Dosudu, a moja ulica je bila Mihovilova širina. I svi ti glumci morali su tu proći ili zastati na toj monumentalnoj širini, na kojoj sam ja bio glavni junak…Mislim od baluna
Kasnije sam postao, vrlo rano, prvi kazališni kritičar na Radio Splitu, i to obavezno prateći samo predstave „Titovih mornara“. Sve sam znao o njima, o njihovim lošim uvjetima u kojima su radili. Znao sam sve glumce i režisera Milovana Alača, sjajnog čovika. Sve sam znao, a sad je trebalo u emisiji to lipo ispričati. I onda sam Franka upitao;
Počeli smo s Kljakovićev Teštamentom. Zašto baš s tom ulogom?
-Tešamenat mi je drag, i uloga koju sam igrao mi je apsolutno jedna od najdražih uloga. To je vječno, taj Šime Frzelin, Mali libar, Kazališni sat…Neke predstave ostaju po deset godina. I to je fantastično. Mislim da su dica koja su me gledala u početku sad već očevi. Ma šta očevi, i dide!
Uletija ko ludaš u bošket
Kako je sve to kod tebe počelo, to me zanima?
-To je bilo davne 1960-e. Ali i prije sam bio aktivan u Tribini mladih, pod vodstvom čuvene Milke Barač. Znam da zna sve one lipe stvari koje je radila Barač u našem gradu. Neponovljiva i mislim da je se mnogi još sjećaju. A bio sam i u KUD Student sa samom kremom iz onog vremena; Ćićo Ganza, Mladineo, Joško Markotić, Teo Trumbić, Oliver Dragojević… Okupljali smo se kod Selezijanaca. Režirao je većinom Orlić. Jurica Bajić je bio jedan od glumačkih doajena. Bila je to jaka ekipa. I onda su neki ljudi nekako saznali za mene i počeli me nagovarat. Moj profesor me vata po gradu, govorija mi je; „Ti si talentiran, ti moraš bit glumac“. Ja sam biža koliko sam moga. I uvatija me jedan dan u trećoj ulici u Varošu, igra sam bankuc. Doša je na svojoj vespi i odveja me ravno kod Lene Atamanske Pavasović. Ona je vodila balet, i odma su me ona i njen muž, koji je bija poznati splitski advokat, odveli u kazalište i… Upisali me! U kazalište „Titovi mornari“ koje se danas zove Gradsko kazalište mladih. I kako su me tamo uvatili tako sam eto i do dan danas član tog teatra. Uletija sam ko ludaš u bošket. I šta sam više krilima maha više bi se zapetljava. To je jedno klupko iz kojega se ne možeš ispetljat. Kad jedan put upadneš više nikad ne izlaziš. Jedino ako te ne izbace…A mene nisu, na svu sriću.
Idemo sad mi lipo ponovit gradivo; počeli smo sa Teštamentom, a ja bih više volio s izvodom iz matične knjige rođenih. Recimo, od Titovih mornara do Gradskog kazališta mladih?
-Kad sam doša tamo već je bila otišla legendarna ekipa glumaca: Ivica Vidović, Boris Dvornik, Davor Borčić, Mirko Kraljev…Masu je tu bilo umjetnika, glumaca, masu je tu bilo poznatih dramaturga, glazbenika, ali sam zatekao druge veličine, recimo jednog Josipa Gendu, tvoju prijateljicu iz ulice do, i ASK-ovku Zoju Odak. Malo ko iz HNK Split a da nije tu bio, počeo. Jedino Božidar Boban.
Kad si već spomenija Bobana, on je Varošanin. Ajme, kako je on vlija Varoš. A pošto on ne dolazi baš često, ti si već dugo prvi u Varošu?
-Ja prvi? Ma ima tamo glumaca, tamo su sposobni za sve; sportaši, glumci, političari – što god hoćeš možeš nać u Varošu. To ti je svijet u malom. Jednostavno cijeli svijet ti je ispod Marjana; toliko toplo, sve žive, zidići žive. Ti ljudi koji su tamo bili, taj Varoš i Split jednostavno moraš nositi u stomaku. On teče u mojim žilama. Ja bih ga se nekad želija riješit, ali ne mogu. Ja sam to, to sam ja! Jednostavno taj Varoš ne mogu izbacit.
Tovar je naš čovik
Ajme Franko, gori si od Bobana. Tako me i on jednom ispila s Varošom. O lipoti, o životu, pa gledaj ovu kuću, pa pogledaj onaj zidić, vodija me po ulicama…?
-A slušaj,oli nije lip? Sad nekad prođem , ali već ne mu prilazim dvi, tri godine jer me tuga uvati. I nekako mi je ka manji. A valjda sam onda i ja bija manji pa su mi ti zidići bili veliki, mora si se penjat na lupeške škale. I gledam, malo su ga devastirali. I to mi je žaj, nema više ni tovari. Ja bi tovare zaštitija, da bi jin osobne iskaznice. Tovar je…tovar je naš čovik! Pa onda one koze, pasi, mačke…Sve je to nestalo, sve šta spomenem to je dio našeg života i odrastanja, i to je toliko lipo i toplo. Trebalo bi se s tim pomirit. Znam, sad je drugo vrime, ali, ja se nikako ne mogu pomirit. Nikako!
Ali, u čemu se to Varoš bitno promijenio. Dobro, nema više tovari, koza…Meni se čini, skužaj, ali to je neka sjeta u tebi, bija si mali i to razumin?
-Znam, promijenilo se i vrijeme, ne mogu ja tražit da Varoš uvik ostane isti. I djetinjstvo je jedno, pa odrastanje. Djetinjstvo mi je bilo i gorko i slatko. Mislim da je bilo najgore, najgorče, bili smo i bosi i gladni. Čim bi završila škola, odma su nas rditelji slali u brijača da nas ošišaju na pelu. Naravno bez postola, bosi, pa onda naboji. Mi na vrhu ulice bili smo borci. Svi! Ekipa Tvrdića dvor, braća Tvrdići, Lovre najstariji. I tako ta vrludanja po dvorima, pa bi dobili naboje na nogama, a još ako ugaziš na staklo. Onda oni veliki čiri, mi smo to zvali naboj. Pa onda ljudi koji su tu bili… Evo, ja kad god mogu u nekoj predstavi, prenesem neku rečenicu i oživim nekog čovika iz svog sjećanja. Ja tog čovika znam vizualno, možda mu i ne znam ime i prezime ali, želim da taj čovjek iz mog djetinjstva proživi bar još malo kroz neku svoju rečenicu izgovorenu prije pedeset godina u nekoj varoškoj konobi. I to svaki put ubacim u predstavi, naravno uz dopuštenje redatelja.
