[dropcap]D[/dropcap]a je bila pjevačka zvijezda šezdesetih i sedamdesetih prošlog stoljeća – to nitko ne može osporiti. Biti zvijezda u tom vremenu nije isto što i u današnjem. Danas su svi zvijezde, pa čak i prije nego zapjevaju s bilo kakvim glasićem i bilo kojom pjesmicom.
Višnju Korbar gledao sam putem malih ekrana, a već pri prvom susretu ostavila je na mene sjajan dojam; nije izgledala tako stroga, imala je lijep osmijeh i bila vrlo prijazna.
Tog dana kad smo pričali, a bilo je to prije dvadeset godina, ona više nije bila prisutna na glazbenim plahticama. Ne iz razloga što je izgubila svoj lijepi glas već što se promijenilo vrijeme, kriteriji po kojemu je dobra pjevačica samo ona koja ima lijepi stas, a ona je imala pored glasa i to i u tom vremenu, koje je njegovalo ono što ne pripada dobroj interpretaciji. Dakle, neki „kratki spoj“ koji još do dana današnjeg egzistira. Dakle, moram reći nešto o Višnji Korbar jer je već možda i dvije generacije ne znaju. Rođena je u Krapini, 21. siječnja 1942.godine. Počela je pjevati još u srednjoj školi, u zagrebačkom Varieteu (Prvi pljesak) na kojemu je 1960. godine i pobijedila. Svojim ugodnim altom impresivnih mogućnosti, odmah je skrenula pozornost glazbenih stručnjaka. Prve pjesme snimila je za tadašnji Radio Zagreb, položivši prethodno audiciju (nekad je, eto, ipak bila i selekcija). Prvi put se pojavljuje na festivalu zabavne glazbe Opatija 62.
-Debi i nije bio naročito uspješan jer sam pjevala neke dosta teške, pomalo đezerske pjesme pa nisam ušla ni u finale-prisjeća se Višnja Korbar.
-Sreća me nije pratila ni na ostalim festivalima, pa ni na Splitskom. Ostale su mi u sjećanju pjesme Legenda o Miljenu i Dobrili, Balada o paškoj vezilji, Dalmatinski calypso, a posljednji put 1972. godine pjevala sam na FZG Split Moje zlato milo s grupom Aspalathos brass. Nastupala sam na svim festivalima bivše države s više ili manje uspjeha: Opatija, Split, Zagreb, Sarajevo, Skopje, MIK, Beogradsko proleće, Slavonska Požega, a u mojoj Krapini redovito. Nisam imala sreće ni s nagradama na festivalima a ni s prodajom ploča. Jednostavno nisam bila komercijalna, kako su to uvijek govorili, nisam pjevala hitove!
Pa u ono vrijeme je bilo skladbi koje su bile i hitovi?
-Bilo ih je, naravno, ali meni se nisu baš dopadali, a za mene ih nitko nije pisao. Ali, moram priznati da je bilo i lijepih trenutaka i dobrih kritika izrečenih o mom glasu i načinu interpretacije. To me malo tješi što su te kritike dolazile od stručnih ljudi.
Modugnova definicija uspješnosti
Pjevačke kvalitete su Vam priznali i izvan naših granica. I to bi Vas moglo utješiti, sve nekako crno gledate?
-Ma nije crno nego realno gledam. Nevjerojatno, moji nastupi pred stranom publikom bili su uvijek uspješniji nego pred domaćom. Svojevremeno se puno pisalo o jugoslavenskoj grupi zabavljača koju je izabrao tadašnji vlasnik čuvene pariške Olimpije Bruno Kokatriks, u kojoj sam bila i ja. Gotovo 14 dana nastupali smo u Parizu. Od zabavnih pjevača imala sam najbolje kritike i ponude da ostanem u Parizu. Upravo od gospodina Kokatriksa, koji je skladao i za Edith Piaf, Aznavoura…No, ljubav u Zagrebu i moja pomalo i neozbiljnost i neambicioznost, vratili su me u Zagreb u kojem mislim da nisam postigla ni približno ono što sam mogla i zaslužila.
Držim da ste malo prestrogi prema sebi, premda ima istine u tome da niste postigli ni približno što ste zaslužili. Što je bilo presudno da ste imali takav status?
- A više faktora je tu bitno. Recimo, eto, moja narav koja više sliči nekoj Mediteranki. Pa onda moj britki jezik, prevelika iskrenost i ne pripadanje bilo kojem klanu. A već ih je onda bilo, bez ikakve potpore muža, ljubavnika, menadžera ili bilo koga. Pa ako još tomu dodamo nedostatak ambicija, sve me to pomalo ostavilo u zapećku. Moj profesor iz pjevanja, tada poznati pedagog Zlatko Šir, ljutio se jer sam po njemu trebala završiti kao operna pjevačica. Od jednog gospodina i velikog glazbenika Miljenka Prohaske dobila sam najljepši mogući kompliment (čiju sam i pjesmu Zbog jedne davne melodije pjevala na Opatiji'70), rekavši da sam jedna od rijetkih pjevačica koje mogu jednako dobro pjevati i šlager i šansonu, zagorsku i slavonsku, valjda i dalmatinsku pjesmu, pa sve do onog što graniči sa džezom. Da vam kažem da su me osam puta zvali u Rusiju, da sam pjevala u Europi, Australiji, Americi (jer to je nažalost dostupno svima) – nema smisla. Jer s takvih turneja svi se ozareni vraćaju prepuni priča o velikim uspjesima. Da sam u tih 40 godina pjevuckanja nastupala na nekim bivšim srodnim televizijama kao što je Rumunjska, Češka, Istočna Njemačka, Rusija, Norveška…
Osjećam neku gorčinu u Vama. Pa trebali bi biti ponosni. Nastupali ste i u kazalištu, zar ne?
-Da, jako sam ponosna što sam dobila mogućnost mijenjati Radojku Šverko, koja je tada bila u drugom stanju, pjevajući glavnu ulogu u pop operi Jadnici Kazališta Komedija u Zagrebu, gdje sam se prvi put okušala na kazališnim daskama. Ali, na moju žalost cijeli taj veliki posao završen je nakon 5-6 predstava. Kad je ponestalo novca skinute su tada sve takve skupe predstave: Gubec-beg, Grička i Jadnici…
Ne, nema tu gorčine, samo moram priznati da me nije pratila sreća u tom poslu.
Pa, ima toga i u drugim profesijama, životima. Postoji li definicija sreće u pjevačkom poslu?
-Postoji. Domenico Modugno je jednom rekao da su u tom poslu potrebne tri stvari; Sreća, sreća i sreća. Kad sam trebala snimiti ploču za njemačko tržište - gramofonska tvrtka je propala, kad sam na TV došla napokon na red da snimim emisiju u kojoj bi možda pokazala još koji svoj talent, ta televizijska serija je prestala ići, kad sam svojevremeno snimila hit Posljednje ruže, zbog uredničkih prepucavanja u Jugotonu tko će raditi aranžmane, ploča je izašla tek nakon osam mjeseci! Malo se zna da je moja prva ploča u životu 1962. godine bila ploča džeza. Gershvin i Col Porter bili su autori a Tomica Simović aranžer. Kad sam počela pjevati na lokalnim festivalima jednostavno su me svrstali u narodne pjevače…Ali stvarno, radije pjevam neku lijepu kajkavsku, slavonsku pjesmu nego neku hopa-cupa zabavnu pjesmicu. Kaj da vam još velim? Meni se sad sve to čini tako dalekim, tako beznačajnim i tako promašenim.
Ne bih se s Vama složio da je sve bilo beznačajno, još manje promašeno. Bili ste odlična pjevačica, jedna od boljih iz Vaše generacije!
-Snimila sam ja puno toga ali se sve skupa vrlo rijetko to i čulo. Kako bilo da bilo, godine nam svima idu i ja se od svoje karijere s lakoćom opraštam. Sve ostalo su samo sjećanja, i lijepa i ružna.
Pa eto, zapisah ta sjećanja u 123. izdanju, pa i pomalo tužna.
