Srđan Brešković, pjevač, pa onda glumac lutkar i na koncu, kako to obično biva - umirovljenik! Kao pjevač, pa usudio bih se reći totalno zanemaren. Rijetko ga ima u radijskom programu. Ne znam zašto? Taj fini bariton ostavio je niz odličnih pjesama. I tako, dogovorimo se mi za jedan razgovor, za emisiju koju sam vodio na Radio Splitu. Nije me mogao odbiti jer sam i u njegovim pjevačkim počecima bio prisutan, bilježio sam ga…
Uostalom, generacija smo, premda nije mogao izdržati a da ne „pecne“ kako je on ipak mlađi za nekih jedanaest mjeseci. Ali neka mu bude! Ja sam mu oprostio, jer je kao čovjek skroman i dobar.
Lipo smo sjeli na šentadu ispred njegove kuće, tamo na Sustipanu i započeli priču.
Pitam ja njega o prvim umirovljeničkim danima?
-Je, ja sam umirovljenik, ali kad se baviš poslom kojim se ja bavim, nema mirovine.Jedino intenzitet malo padne, ali potreba za scenom - to je ono što smo rekli milijun puta; ko se infeta, infeta scenom teško se od nje oslobodit!
E, pa ja bih se onda vratio na onaj prapočetak, pjevački. Dobar početak, dobri prvi početni koraci, nastupi na raznim festivalima, od Splitskog festivala pa…?
-Pa je, ja sam deset godina bio na Splitskom festivalu, ali isto toliko godina sam bio i na Melodijama Istre i Kvarnera, pa na Zagrebačkom festivalu. Eto, u to je vrijeme bilo tako. Festivali su bili jedina promocija za pjevača i pjesmu. Danas su izgubili taj značaj, tako da mnogi pjevači i odbijaju doći na festival, ne želeći dovesti sebe u situaciju da ih neki sistemi eliminiraju.
U tvoje vrijeme se ipak malo teže dolazilo do festivalske scene?
-Trebalo je u moje vrime proći instance. Ja sam prvo morao dobiti nekakve nagrade na takmičenjima, pa onda proći instancu struke da ona odobri i snimanje. Ne, na festival se nije moglo doći baš tako. Međutim, ako ti je pružena šansa, i ona je bila minimalistička. Nije to kao danas da iza tebe stoji pet ljudi, da imaš projekt, da se ulaže. Ne, nego si bio sam na jednoj vjetrometini. Ali ti je pružena prilika! Teško je bilo, to moram još jednom naglasiti. Ali imalo je nekakvog smisla.
Bilo je to vrijeme kad su na festival počele dolaziti nove, mlade snage i nade. Mislim na ono vrijeme tvojih početaka, tamo negdje na kraju šezdesetih. Kad je splitska scena u pitanju, tko je zajedno s tobom kročio na čuvenu prokurativsku scenu?
Stars to be born
-Pa ti to najbolje znaš! Na festivalu su se pojavili Inge Romac, Mirjana Grabovac, sada Maroević, tvoja kolegica s Radio Splita, poznatija sada kao novinarka. Pjevala je i ona u tom periodu. E sad, teško mi se sjetiti ljudi koji su se onda pojavili, i više se nisu bavili pjevanjem, tako da sam na neki način zaboravio njihova imena. A eto, neka mi oproste.
Godine 1970, nastupili smo u onom dijelu programa, jubilarnog festivala, međunarodno takmičenje mladih pjevača Europe. Zvalo se Stars to be born - Zvijezde koje će biti rođene. Pjevali smo po dvije pjesme s bivših festivala. Meni je pripala pjesma Kraljica bi mogla bit, autora Alfija Kabilja i Maje Perfileve. Te godine sam dobio 2. nagradu međunarodnog žirija, a nastupali su još za Jugoslaviju Duško Lokin i Inge Romac. Osvojio sam Srebrnog galeba. Nakon toga su se zaredali drugi festivali. Dugo sam bio na Melodijama Istre i Kvarnera, i tamo sam dobio neke nagrade. Nama pjevačima najdraže, one za interpretaciju. Pa i na Zagrebu sam pjevao Vilovićevu To nije san, a i vani sam predstavljao tadašnju državu u Čehoslovačkoj, Istočnoj Njemačkoj. Na FZG Split 1971. sam pjevao od pjesmu Đekija Srbljenobića Moj grad na tekst Stjepana Benzona, a godine 1972. Kućo moja, splitskog autora, svima dragog Tonća Papića, opet na tekst Stjepana Benzona. I tu sam dobio Drugu nagradu.
Ali bilo je pjesme i nagrada i prije festivala. A spomenuo si i našeg Đekija koji je uvijek bio vjetar u leđa mladim talentima?
-Ajme, dobro si me sjetio. Prvi put je Đeki organizirao takmičenje Zlatni trubadur – Najbolji glas Dalmacije. Mislim da je to radio Mozaik, a tamo je bila i Lepa Smoje. Đeki me pozvao i nastupio sam, da se sad ne hvalim; prva nagrada publike i žirija. A onda u Daruvaru 1969. Susret mladih pjevača Jugoslavije. Estrada Zagreb bila je pokrovitelj najboljem vokalnom solisti. A prije toga Raspjevano proljeće u Splitu. Prva je bila Meri Cetinić, drugi Ivo Pattiera i ja, treći.
Eto, tako je to bilo.
Tako je to bilo, ali meni nije jasno kako si se odlučio a posao glumca lutkara?
-Osjetio sam da mi je bila potrebna promjena. Svijet estrade mi je postao na neki način bio tuđi. Onda imam gadnu narav pa ja što mislim to i rečem. A to ne ide baš…
Sjećam se da kad sam 1986. došao u splitsko Kazalište lutaka na audiciju, da me je Marin Carić koji je bio u žiriju upitao da mu objasnim zašto se želim baviti animacijom, biti glumac kad imam lijepa primanja kao pjevač i da sam uspješan u tome. Zašto?
To sam mu rekao, bila i je potrebna promjena. I nikad se nisam pokajao radi te moje odluke. Nikada! Gotovo 29 godina sam proveo u tom kazalištu. Radio sam punim srcem i tako sve d mirovine. I amo sam dbio neke nagrade; u Osijeku na 16-om SLUKu Nagradu za najbolju animaciju (Povijest Splita) i tako, bilo je lijepo dok je trajalo.
A Nagrada za životno djelo, ona iz Vukovara?
-To mi puno znači, baš puno. Dobio sam je na Vukovarskom lutkarskom proljeću za doprinos glumačkoj umjetnosti hrvatskog lutkarstva 2015. godine. I onda je došla mirovina. I Gorane, stalno mi guraš te nagrade, pa će onda svit mislit da se ja hvalim. A ti me stalno tantaš na to. Bilo pa prošlo. Sad uživam u novoj mladosti. Kako bi rekla naša Maruška u onoj pismi: Ča je bilo tega više ni.
Posve dostatno za Zapise i sjećanja…Evala Srđane!
