ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (114) – DALIBOR BRUN: Ti znaš kakav sam!

Dalibor Brun, nekad vrlo popularan pje­vač zabavne glazbe, ponovno je na putu da uzdrma estradno nebo. Nakon gotovo pet godina diskografske apstinencije, u bitno izmijenjenim glazbe­nim i estradnim okolnosti­ma, dolazi nam s albumom »Ti znaš kakav sam«. A ka­kav je u stvari Dalibor Brun, izvan pozornice, bez mikro­fona, mimo televizijskog ob­jektiva, moglo bi se kazati u jednoj jedinoj rečenici: jednostavan, neoprostivo neozbiljan, srdačan i nepo­uzdan kao sugovornik.

Upoznati Dalibora Bruna znači ustvrditi da postoje dvije ličnosti u jednom tije­lu: estradna, puna ozbiljnos­ti, savršene interpretacije, pouzdane pjevačke osobnosti i ona druga, neshvat­ljivo dijametralno suprotna, neodgovorna, vesela i puna života. To sam mu rekao na svibanjskom susretu 1989. godine, amo negdje gore u Istri.

GALERIJA

Kliknite za pregled

-Što ćeš. takav sam i promijeniti se ne mogu. Kada nemam mikrofon u ru­ci, ja sam ti sasvim druga osoba. Naprosto, ne znam što mi je kada sam na po­zornici. Ne Mnogu se jednos­tavno nasmijati. Ozbiljan sam ko...

A ploča koja je upra­vo izašla, koliko je ona oz­biljna. Sudeći po autorima kompozicija, čini se da je pao pravi izbor?

-Autori su pravi. Plo­ču sam snimio za »Jugoton«, a autori su Đorđe Novković i Zrinko Tutić. Ma red je da nakon toliko godina stanke izađem s pravom pločom i s oprobanim kom­pozitorima. Za sada se sas­vim dobro prodaje. Ploča je čisto šlagerskog manira. U stvari, to su pjesme u stilu onih koje sam pjevao na po­četku karijere.

Znači, suze… suze, ruže, tuđa žena i slično?

-Vidi Boga ti kako se sjećaš tih mojih kompozici­ja. Ma dobro, nisu baš tog tipa, ali su tog stila.

Nogometno- pjevačka filozofija

Zašto je do­šlo do tako velike stanke između dvije ploče?

-Došlo je iz više razloga. Vidio sam da su se stva­ri u mojoj karijeri pjevača počele ponavljati. Nije više bilo pravih pjesama. Snimiš ploču, putuješ po koncerti­ma, uvijek isti ljudi, uvijek ista publika, uvijek iste pjes­me. Onda sam odlučio stati na loptu i okrenuo sam se maloj privredi. Pjesmu na­ravno nisam zaboravio, na­stupao sam na koncertima, pjevao na festivalima i dok sam našao prave ljude da za mene napisu prave stvari prošlo je, eto, više od pet godina. Mislim da nije kasno za povratak. Nikada nije kasno za pravog pjevača s odličnim pjesmama.

Treba znati stati na loptu u pravom trenutku. Tebi očito nije bilo teško napraviti taj potez, jer si bio i nogometaš. Reci mi, kad smo već kod nogo­metnih termina, kako ti kao bivši nogometaš gledaš na sadašnji trenutak »zaustavljivača lopti«? Kojim to stazama i terenima ide taj naš nogomet?

-Vrag će ga znati. Ni­šta ti ja to ne mogu objasni­ti. U moje vrijeme, kad sam ja igrao, bilo je to sasvim drugačije Zapravo, uspo­redbe su i nemoguće. Kao da se radi o dva različita sporta. Igrao sam u »Rijeci« i »Dinamu«. Nisu to bili neki veliki nogometni dani, ali čim obučeš nogometni dres ti si u igri. Bila je to generacija Ramljaka... Meni se uopće ne sviđa ovo što se dešava na tereni­ma. Ne sviđa mi se više ni igra, ni igrači, ni suci, a ni publika. Sve se to previše profesionaliziralo. ima sve više grubosti i u igri i na tri­binama. Nogomet je straho­vito sličan pjevanju, samo igrači imaju različiti tretman. Vidiš, ako jedan klub ili igrač igra loše, onda novine i navijači nastoje naći opravdanje za lošu igru. Ako pjevač pje­va loše u jednom periodu, on je onda pokopan i od strane novina i televizije i publike. Sada je pitanje ka­ko vratiti publiku i to onu pravu, onu koja navija sa srcem, koja bodri. Igrom, isto kao i s pravom pjesmom.

»Riva« čuda stvara nakon Eurovizije. Što o tome misliš?

-To se dogodi jednom i tko zna kada će ponovno. Jednom u sto godina se re­če. Ne treba sada baš razmišljati da smo tim uspje­hom, koji naravno ne ospo­ravam, da smo stvorili ili izmislili ne­što novo. Ne treba pretjeri­vati s mišljenjima kako ima­mo svoju muziku. Cijela na­cija je zatečena. Rajko je stvarno napisao odličnu pjesmu, finu, modernu, za razliku od drugih učesnika koji su imali poprilično sta­romodne pjesme. Dugo smo se godina mi učili od Europe neka se jednom Europljani uči i od nas. Trebalo bi samo iskoristiti ove tre­nutke, ne samo da se doka­žemo kao dobri organizato­ri. već da ovaj poduhvat isko­ristimo i da proanaliziramo gdje smo i što smo s našom muzikom. Znam da je važno sudjelovati, ali bi isto tako bilo važno da ubuduće cilja­mo samo na vrh tabele, ne na prvo mjesto, ali da smo uvijek među prvom petor­kom. Mi imamo strahovito talentirane kompozitore, imamo odlične pjevače, ali izuzev jednog ili dvojice pje­vača, za nas se ne zna u svi­jetu. U tom smislu bi trebalo iskoristiti ovu izuzetnu prili­ku koja nam se ukazala. Ja nisam imao sreću da zastu­pam našu zemlju na takvim takmičenjima. Mislim da je to velika odgovornost, bez obzira na neka mišljenja da je to samo igra i pjesma. Ni­je to nikakva igra, ozbiljne su to stvari. Pa pogledaj sa­mo koliki je to i politički us­pjeh u trenutku kada nam je najpotrebnije bilo da se zna za nas, ne samo po lošim događajima. Grupa »Riva« je učinila mnogo, zajedno s Rajkom.

Vidim da ti znaš i ozbiljno razgovarati kad hoćeš?

Gurman za Guinnessa

-A što si mislio da sam ja glup? Znam ja biti i ozbiljan, ali uglavnom sam neozbiljan. To je moj način života, moja životna filozofi­ja. Ja uopće ne znam zašto su ljudi toliko zabrinuti i smrknuti. U životu se treba samo zafrkavati, veseliti se po svaku cijenu. Onda život ima nekakvog smisla. Vidiš, ja sam ti jučer bio na jednoj strašnoj tarapani. Sreo sam neke prijatelje, pomorce koje nisam godinama vidio. Onda smo lijepo išli iza prvog kantuna nešto pojesti i popiti. I znaš li ti koliko je to trajalo, desetak sati, a za to vrijeme smo pojeli nas šestoro gotovo 12 kilogra­ma lignji.

Nisam znao da si u slobodno vrijeme i »lo­vac«?

-A, ne moraš vjerovati ako nećeš. Ako baš hoćeš, bilo je i više, samo me je bi­lo sram kazati. Stvarno, uz društvo mogu pojesti čitavo barilo. Lijepo, polako, uz za­frkanciju. Ništa na brzinu. Polako se živi, bez žurbe, bez stresova. Na sve stig­nem. Evo, danas imam mili­jun obaveza. Moram staroga odvesti u Opatiju na ne­kakav pregled, moram sre­diti još neke stvari oko sni­manja jedne televizijske emisije u kojoj ću sudjelovati za desetak dana. »Jugoton« i Turistički savez Opati­je, organiziraju televizijski šou u kojemu će sudjelova­ti poznata tiražna imena. Od toga će proizići i videokazeta. Nije to loš posao naći se na toj kazeti koja će se si­gurno dobro prodavati strancima.

I pored svega ove te godine nema na listi pjevača Split­skog festivala?

-Ima godina, doći ću ja ponovno u Split. Volim festivale. Prilika je to za sus­rete s mnogim ljudima, kole­gama. Split je uvijek imao taj čarobni ambijent i atmosfe­ru. To je Mediteran, taj po­seban štimung koji drugi gradovi naprosto nemaju, i uvijek mi je bilo drago kada sam pjevao, doli. Možda skoknem malo za vrijeme festivala. Veselit će me!

Dođi, bit će drago i ugostiteljima...

-Misliš na one s rib­ljim specijalitetima? Pa nije njima nikada krivo sa mnom. Kada se dobro pojede, on­da se može dobro i pjevati. A ja ću dokazati i jedno i drugo!

Tako je govorio Brun u svibnju 1989. I onda četiri godine kasnije, pričam ja s Terezom baš u vrijeme Melodija hrvatskog Jadrana, kad nadolazi Dalibor:

„Je li, jesi li ti normalan, kakve su ono fotografije u Novom listu?“.

Ja u čudu i pitam ga o kakvim se fotografijama radi?

„Pa jesi  li morao staviti onu sa drobinom?“

• Ajde šta se buniš, pa udebljao si se-pritekla je u pomoć Tere, onako fino kako ona zna. Direkt!

U svakom slučaju, nisam mu zamjerio, jer on pjeva onu „Ti znaš kakav sam“!

I to sjajno!