Znao sam da nerado daje intervjue, znao sam da to nije bilo iz oholosti, znao sam da je jedna od najvećih svjetskih opernih diva, znao sam da ću izvisiti tog posljednjeg dana studenoga 1987., znao sam da je Dubrovnik lijep. Činilo mi se da sam lud, prezahtjevan, prepotentan…Ali, pokušao sam! Nisam mogao zamisliti da će nakon telefonskog poziva Ona, ta svjetska Carmen dignuti slušalicu telefona. I rekao sam; Došao sam u Dubrovnik zamoliti Vas za jedan razgovor!
-Iz Splita? A je li vi znate da za nekoliko sati ja odlazim iz Dubrovnika?
Nisam znao, zaželjet ću Vam sretan put i vratit ću se tužan u Split.
-Ne volim tugu, ali ako može onak' da to bude kratko. Može?
Daleke 1964. godine kad su laskave ocjene za Matačićevu »Krunidbu Popeje« obišle svijet, širom su se otvorila vrata Metropolitan opere u New Yorku, za još jednu našu primadonu: Ružu Pospiš- Baldani. Bila je to još jedna potvrda da se dobar glas daleko čuje. Od tada do danas Ruža je nastupala na svim svjetskim opernim scenama koje nešto znače. Bila je pravi ambasador kulture zemlje koja je dala jednu Biserku Cvejić, Zinku Kunc-Milanov, Marijanu Radev, Miroslava Čangalovića, Vladimira Ruždjaka i mnoge druge velikane operne scene.
Ruša Pospiš-Baldani zasjala je takvim sjajem kakav se rijetko viđa, pobrala neviđene aplauze i kritike, priznanja, a jedno takvo, najveće priznanje u Jugoslaviji, uručeno je ovoj umjetnici ovih dana: Nagrada AVNOJ-a za muzičku umjetnost.
Odmah nakon uručenja ovog visokog priznanja velika umjetnica otputovala je u rodni Varaždin da posjeti roditelje i da pobjegne od brojnih novinara. Zahvaljujući činjenici da Ruža Pospiš-Baldani najveći dio svog slobodnog vremena provodi u Dalmaciji, u Dubrovniku, uspio sam je dva sata prije polijetanja aviona za Hamburg u kojemu će pjevati, ipak privoljeli za razgovor.
-Teško mi je kazati nešto novo u vezi s Avnojevom nagradom. Ponovit ću ono što sam ovih dana kazala: zaista smatram da nisam samo ja dobila tu veliku nagradu nego i niz ljudi iz raznih društvenih sredina koji su utjecali na moj rad.
Obećali ste mi da ćemo pričati i o onom dijelu vašeg života i rada o kojemu rijetko pričate za novine. Prateći Vaš rad kroz niz vijesti lansiranih putem tiska i malih ekrana, čini mi se da postoji jedna duboka veza između Vas i Dalmacije. Konkretnije - Ruže i Dubrovnika?
-Svoju ljubav dijelim između Varaždina, Zagreba i Dubrovnika. U Varaždinu, gdje su i roditelji i za koji sam jako vezana, provedem na žalost samo nekoliko dana godišnje. Stjecajem sretnih okolnosti (suprug iz Dubrovnika, Dubrovački festival, dječje ferije) u posljednjih dvadeset godina dobar dio godine provedem u tom gradu ili, da budem preciznija, u selu Lozici. Sina Lovra rodila sam u tom gradu i mogu vam kazati da je on danas, kada ima 14 godina, vrlo ponosan što je Dubrovčanin. Sjećam se, još davno, kad je bio mali, napravio je nekakvu packu i vikala sam na njega, a on mi je odgovorio:
-Mama, ja te ništa ne razumijem, govori dubrovački! Uistinu, guštam u Dalmaciji, tu se najbolje odmorim i sve je tako lijepo...
Dubrovačka veza
Rekli ste dobar dio godine, a ove godine ste nastupali: u Berlinu, Hamburgu, Münchenu, Beču, Stuttgartu, Kairu, Linzu, Zagrebu, Beogradu, Ljubljani, Novom Sadu, Skoplju, Varaždinu... Koliko Vam je onda moglo ostati za Dubrovnik?
-Puno! Dubrovnik je sigurno grad u kojemu provedem najveći broj dana godišnje. Osim ljetnih mjeseci, bila sam i u veljači, i u travnju i svibnju. Zajedno sigurno više od stotinu daha.
Koliko puta ste nastupali u Dubrovniku?
-Niste me dobro razumjeli. Ja u Dubrovniku nastupam s motikom! Imam pored kuće stotinu raznih voćki, kivija, sve vrste povrća, ruža i raznog drugog cvijeća. Moj prijatelj agronom Mladen uglavnom savjetuje i ponekad ponešto i posadi, a ja kopam i zalijevam svaki dan po nekoliko sati. Da, stignem eto i to s velikim zadovoljstvom! Do prije nekoliko godina imali smo domaćicu Baricu koja je bila sa sela i u svemu mi je pomagala. Sada imam jednu gospođu iz Njemačke koja i ribe u rukavicama čisti i sve je ostalo uglavnom po meni.
Sjećanje na »Orfeja«
Varaždinka voli ribu?
-Da, obožavam. Najdraže su mi srdele na gradelama i glava od škarpine lešo. Mislili ste da nemam pojma što valja, zar ne?!
Ovog ljeta imali smo prigodu gledati na TV vašeg »Orfeja« u »združenoj« dalmatinskoj produkciji: orkestar iz Dubrovnika, zbor iz Splita. Vidjelo se, kolege iz zbora su Vam pljeskali...
-Pljeskala sam i ja njima. To su divni muzičari i Zbor i Orkestar. Da smo imali malo više pokusa i da je dirigent imao malo više duše, napravili bismo predstavu koja bi se mogla vrednovati po najstrožim svjetskim kriterijima. Ja to mogu kazati jer sam tog istog »Orfeja« pjevala od Beča, Salzburga, Madrida pa sve do Metropolitena.
Je li je točno da najradije nastupate u franjevačkom samostanu »Mala braća«?
-Istina je, iako Dominikanski samostan u Dubrovniku ima sigurno jedne od najboljih orgulja na svijetu. Ja se najbolje osjećam u Kneževu dvoru ili pak u »Maloj braći«. Vjerojatno sam to naslijedila od pokojnog Lovra Matačića.
Vi, Matačić i Pogorelić, tri velikana svjetske glazbene scene, vezali ste na neki način dio svog života za Dubrovnik. S obzirom na polemike vođene o odnosu Pogorelić- -Dubrovnik, možete li nam kazati što ste Vi od Dubrovnika dobili i što ste mu dali?
-Pogorelić je hvala Bogu živ i to morate njega pitati. Što se tiče Matačića i mene, sigurna sam da smo od Dubrovnika jako puno dobili: ljubavi, ljepote, pažnje, zdravlja i veselja. Ne mogu ocijeniti koliko smo dali, ali sigurna sam da smo mogli dati i više jer smo Lovro i ja posljednjih četvrt stoljeća najveći dio svog života proveli j tom gradu. Ali, to nije ovisilo samo o nama!
S maestrom Matačićem bili ste i prijatelji i susjed?
-O da. On je bio muzički genije, čovjek evropske kulture i slavenske duše. Njega su strane novine često nazivale »Veliki gospodin europske glazbe«. Bio je najponosniji kad bi ga je netko oslovio s gospar Lovro. Svakodnevno druženje s obitelji Matačić kroz zadnjih dvadeset godina puno mi je značilo i nakon njegove smrti nastala je u meni jedna velika praznina.
Mogao je ovaj razgovor trajati i puno duže da nije naša sugovornica morala otputovati. Zagrebački stan bio je usputna stanica od Varaždina preko Zagreba do Hamburga. I dok ovo budete čitali, naša primadona će na jednoj od najvećih svjetskih scena, Državnoj operi u Hamburgu, svojom antologijskom Carmen na najbolji mogući način još jednom prezentirati svoju domovinu.
Posljednjeg dana studenoga 1987. avion Lufthanse« iz Zagreba za München poletio je u 18.50 sati sa samo jednim putnikom: Ružom Pospiš-Baldani, a u prepunom busu za Split vratio se nimalo tužan već sretan potpisnik ovih redaka.
Pospiš-Baldani, Ruža, hrvatska pjevačica, mezzosopran (Varaždinske Toplice, 25. VII. 1942). Debitirala je 1961. u HNK-u u Zagrebu i bila odmah angažirana. Njezin plemenit i pastozan mezzosopran baršunaste mekoće i bogatih preljeva, uzorna muzikalnost i atraktivna scenska pojava brzo su joj otvorili vrata uglednih svjetskih kazališta. Dvije godine nakon debija pjevala je u napuljskom San Carlu, 1964. na Holland Festivalu i na Dubrovačkim ljetnim igrama pod ravnanjem L. Matačića, 1965. u zajedničkoj produkciji Holland Festivala i festivala u Edinburghu, a 1966. nastupila je prvi put u Metropolitan Operi u New Yorku i diplomirala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (M. Borčić). Njezina svjetska karijera nastavila se jednakim uspjehom u operi i na koncertima. Pjevala je s Bečkom i Berlinskom filharmonijom, na Salzburškim svečanim i Uskrsnim igrama, u milanskoj La Scali, Bavarskoj državnoj operi u Münchenu i dr. Nastupala je pod vodstvima H. von Karajana, Carlosa Kleibera, W. Sawallischa, C. Abbada, L. Bernsteina, Z. Mehte i drugih najistaknutijih svjetskih dirigenata, a s K. Richterom ostvarila je glavninu Bachova repertoara. Uz Bizetovu Carmen iz istoimene opere glavne je uloge ostvarila u operama G. Verdija, Ch. W. Glucka, C. Saint-Saënsa, M. P. Musorgskoga, R. Wagnera, J. Gotovca i dr., a u koncertnom repertoaru u djelima J. S. Bacha, L. van Beethovena, G. Mahlera i dr. Dobila je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1996).
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža,
