Možete li zamislit da u vrijeme današnje da novinar pošalje nekoj poznatoj osobi pismo s pitanjima?
Vjerojatno bi ta osoba bila zbunjena i promislila bi da je pošiljatelj malo skrenuo. Ali dobro, tamo s početka 1980. godine poslao sam pismo Davoru Borčiću, glumcu zagrebačkom i dobio odgovore na sva pitanja. I drago mi je da sam to pismo sačuvao. Odgovor je stigao brzo. Na tri stranice trgovačkog papira s fnim rukopisom odgovor je bio poput bajke. Još pisan kemijskom olovkom, što je nespojivo s vremenom današnjim. Sve me zanimalo o čovjeku koji je stupio na kazališnu scenu u mom neposrednom susjedstvu. Ja iz Mihovilove širine a prostori kazališta „Titovi mornari“ najbliže susjedstvo.
-Obično nas stariji pitaju dok smo mali „Što ćeš postati kad odrasteš“ pa tako u petoj godini smo doktori, u sedmoj avijatičari, u desetoj sportski rekorderi, nogometaši i t.d
A ja od djetinjstva htjedoh postati – glumac!
Tu želju za profesijom glumca i ljubav za kazalištem usadili su u mene moji roditelji vodeći me od ranog djetinjstva sa sobom na kazališne predstave. Sjećam se kako sam želio postajati cijelu predstavu na galeriji ili đačkom parteru splitskoga kazališta, tražeći neku rupu među glavama gdje bih i ja vidio svoje idole na pozornici; Slavka Štetića, Paića, Tadića i druge.
-Bio sam zaljubljen u taj pozlaćeni prostor teatra, u svjetlost reflektora , u umješnost glumaca, u aplauz. Želio sam i sam pokušati dobaciti riječ s pozornice i čuti njen odjek…
I kako se to maštanje, taj dječji san ostvario?
_ Doznavši da u Splitu postoji dječje kazalište „Titovi mornari“ Upisao sam se u dramski studio. Bilo je to negdje 1951. 1952. dakle kad sam imao tek dvanaest godina. Dramsku sekciju vodila je tada glumica HNK u Splitu Vjeročka udrjavcev i ja sam pod njenim vodstvom prohodao prve korake „po daskama koje život znače“.
Imali smo „strašnu“ ekipu glumaca; Boris Dvornik, Ivica Vidović, Gertruda Munitić, Richard Simonelli, Nenad Šegvić i drugi. I gle čuda, dvadesetak godina kasnije, svi postadoše profesionalni glumci!
-Nešto kasnije postao sam član „Male scene“ amaterskog kazališta koje je vodio Tea Tadić, istaknuti splitski glumac i koji je produbio moju ljubav za teatar. A 1958/59-e zaigrao sam na sceni HNK u profesionalnoj predstavi s glumcima kojima sam se divio iz đačkog partera. Naime, bio sam, pozvan da nastupim u predstavi „Lucy Crown“ u ulozi dječaka Tonija. Imao sam užasnu tremu, ali svoj sam san ostvario. Dvije godine kasnije upisao sam se na Kazališnu Akademiju u Zagrebu. Za vrijeme studija, točnije nakon druge godine dobivam stipendiju HNK Zagreb, a nakon završenog studija postajem njihov član, zajedno s Ivicom Vidovićem. Ipak kratko sam se zadržao u HNK. Nemirna mladost i želja da što više igram odvela me u Zagrebačko kazalište mladih, koje je i dandanas beskućnik i čiji sam član i danas- napisao mi je Davor Borčić
Nakon velikog HNK, što ste tražili , što naši u novom kolektivu?
-U tom mladom i vrijednom kolektivu našao sam sebe i zadovoljio svoje ambicije igrajući bezbroj lijepih uloga (kako za mladu (najbolju!) publiku, tako i repertoar koji je namijenjen školskoj omladini i odraslima, poput Bajka o caru i pastiru, „Koko u Parizu“, , „Maksimilijan zviždukalo, „ Tri pušketira“ „Robinzon uči plesati“ i druge.
-Od repertoara namijenjenog starijem uzrastu najdraže su mi uloge; Gašpar Alapić u predstavi „A.D. 1573, Mišo u u Kušanovom „Tornju“ „Hamlet“ (kojeg želi igrati svaki glumac, u istoimenoj Shakespearovoj tragediji i posljednja uloga iz tog ciklusa-glavom i bradom –Shakespeare u Kišonovoj komediji „Bila je ševa“.
I kad se sve zbroji, što Vam je bilo najdraže na kazališnoj sceni?
- Uvijek mi je najdraži bio dječji aplauz!
- Igrajući sve te uloge unosim cijelog sebe, unosim želju da ljubav prema teatru usadim u mladog gledatelja, sjetivši se ponekad i sebe, znatiželjnog dječačića na galeriji splitskog kazališta.
Tako je sanjario dječak Davor Borčić.
A da su mene u petoj godini pitali „Što ćeš postati kad odrasteš“ u petoj godini smo doktori, ja bih odgovorio“ Bit ću kočijaš“ i vozit ću kar! u desetoj, odgovor bi bio: „Bit ću Vukas!
U petnaestoj me nitko nije ništa pitao, a što se aplauza tiče, najdraži mi je bio pogled nakon skoka u more s kavala na Željezničkoj, pogled neke tek pristigle djevojke. Ako bi još šta palo nakon toga - to je bio san snova!
