Na društvenim mrežama zanimljiv je osvrt objavila Daša Dragnić, poznata bivša profesorica koja je dugi niz godina radila na Ekonomskom fakultetu u Splitu. Osim toga, Dragnić je često društveno angažirana po brojnim pitanjima u Gradu Splitu i Splitsko-dalmatinskoj županiji, a bila je i vijećnica u Splitsko-dalmatinskoj županiji te u Gradu Splitu.
Njezinu poruku prenosimo u cijelosti i u izvornom obliku:
"Kažu i dokazuju, kako je sada u/na ovome svijetu bolje nego što je bilo!
A mene muče pitanja - je li to 'bolje' holistički sagledano, prema kojim i čijim vrijednostima, a u konačnici, znači li to 'bolje' i da nam je 'dobro'? I muči me holistička cost-benefit analiza, cijena/'nuspojave' tog 'boljeg' (po principu lijekova koji popravljajući jedno, čine štetu negdje drugdje). Jer 'nuspojave' su tu - krize, epidemije, ekstremizmi, podjele, otuđenje, prirodne katastrofe, ratovi.... - samo im se mijenja intenzitet i obuhvat.
Ovo, naravno, ne pišem zato da sebe, ili bilo koga, bacim u očaj bespomoćnosti i bezizlaznosti, već da i samoj sebi, glasnim razmišljanjem, pomognem pronaći zdravi/održivi balans. Balans između brige, djelovanja i odgovornosti za osobno dobro, dobro svog 'mikrosvemira' i osjećaja pripadanja jednom, zajedničkom 'makrosvemiru'. Pogotovo kada su u kontradikciji, kada imamo preživljavajući poriv - skloniti se, povlačiti se u svoj svijet, sužavati krug... - svjesni ili ne, da održivost ovisi o 'kako i koliko' dugo, duboko, usko?
Praviti se da ne vidimo, da ne postoji? Proživljavati i očajavati kako je moguće da....? Usvojiti pristup - uvijek je bilo kriza, nepravdi, epidemija, ratova, luđaka, prirodnih katastrofa, podjela i mržnje (s većim ili manjim posljedicama), a svijet je preživljavao, dizao se iz pepela, išao dalje? I iako tako različite, sve te reakcije su ljudske, razumljive... i sve imaju istu slabost - pasiviziranje (izbjegavanjem, osjećajem nemoći, relativiziranjem). Pasiviziranje koje je temelj svakog 'porobljavanja' - mentalnog, duhovnog, emocionalnog, fizičkog.
Moj prvi poriv aktiviranja (a vjerujem i mnogima od vas) je da raznim svjetskim, europskim i domaćim moćnicima (političkim, ekonomskim i inima), poručim: "Od*ebite, vi i vaše igre moći, 'čiji je veći', vaši 'plaćenici', manipulacije, nezajažljivosti i neljudskosti! Napravite si neki umjetni otok, ili još bolje, odletite na neki planet, i tamo igrajte Risk, Monopoly, Ruski rulet i što god izrode vaši poremećeni umovi - međusobno! Jedni druge lažite, varajte, iskorištavajte, porobljavajte, ponižavajte, ubijajte koliko vam duša, koju nemate, želi!“ No znam, iako gađa samu srž, taj vid aktivacije (osim što će mi možda trenutno biti lakše, jer sam 'odčepila') neće donijeti ništa!
I koliko god razmišljala, uvijek se vraćam na isto. Oni nas, naravno, neće tek tako poslušati, no ključno je, hoćemo li mi poslušati sami sebe? Hoćemo li, umjesto da takvu poruku (samo) izvičemo, početi djelovati dovoljno snažno i ustrajno - svatko osobno i svi/kritična masa zajedno - kako bi slabili njihovu moć, sve do razine beznačajnosti... pa će takvi sami otići, nestati.
Oduzmimo im moć manipulacije! Prekinimo taj začarani krug slijepog slijeđenja, iskonstruiranih podjela i netrpeljivosti/mržnje, kojim dopuštamo da nama i našim životima upravljaju njihovi (najčešće skriveni, i za druge štetni) interesi!
Da, različiti smo - po porijeklu, po svojoj prirodi/karakteru i obrazovanju, pripadamo različitim krugovima, volimo/vesele nas različite stvari - od umjetnosti do načina života, vjerujemo u različite Svevišnje, navijamo za druge klubove, živimo u različitim gradovima/ zemljama, glasamo za različite stranke, razmišljamo i osjećamo (i o istim pitanjima) drugačije... I hvala bogu i prirodi i društvu da je tako! Kakva bi to monotonija bila, kakva uskraćenost svega i u svemu, da nema tih različitosti.
A pri tome, moramo se slagati samo u jednom - da svi imamo pravo na ispoljavanje i uvažavanje naših različitosti (i oni isti, i oni čije su nam različitosti bliske, i oni čije nisu). I da te razlike nisu razlog za duboke podjele 'mi – oni', nisu osnova za isključivanje ni mržnju, da ništa ne smije dovesti do ispunjenja potreba/vrijednosti jednih na štetu drugih. Trebamo samo shvatiti da ima dovoljno prostora, dovoljno svega za sve, da mir i sreća drugih pozitivno utječu i na nas, na sve u našem zajedničkom 'makrosvemiru'.
Istina, to neće sve srediti preko noći, ali ni ova s*anja nisu preko noći nastala... A ja to vidim kao jedini moguć i održiv put, dobar za sve, na svim razinama - osobnoj, našeg 'mikro' i 'makrosvemira'".
