Da ljubav ne poznaje granice jako dobro dokazuju Ante i Tereza Trevižan iz Dugog Rata koji su u ovom mirnom i spokojnom blagdanskom vremenu proslavili i okrunili 70.-tu godišnjicu svoje ljubavi.
Veliki je to jubilej, a još je veća njihova ljubav i poštovanje koje iskazuju jedno prema drugome. Oni su kao i prvog dana zaljubljeni kazuje nam ponosna i sretna mnogobrojna rodbina Trevižan.
No, krenimo redom. Ante Trevižan, rođen je 1928. godine u Dugom Ratu, njegova supruga Tereza Trevižan rođ. Ban, rodila se godinu kasnije u Tugarama.
Antin otac i njegova majka jedni su od prvih doseljenih stanovnika u Dugom Ratu. S rodnog Brača došli su trbuhom za kruhom u i tu su ostali živjeti. Ante je bio jedini sin u obitelji uz još pet sestara. Sličnu, gotovo identičnu priču ima i Tereza. Njezini su roditelji iz Tugara preselili u Dugi Rat, isto zbog posla i loših financijskih prilika u kojima su ranije živjeli.
Tereza je bila 'neosvojiva tvrđava'. Ljubav je pobijedila
- Tereza je bila dobra prijateljica s mojim sestrama. Ona je bila neosvojiva tvrđava za mene, ali nisam odustajao. Ipak je na kraju pobijedila prava ljubav koja traje i danas, više od 70 godina – priča nam Ante.
Nakon što su započeli ljubavnu vezu, počeli su za Antu i Terezu problemi. Ante je u to vrijeme dobio poziv za služenje vojnog roka u Zagrebu, a to je Terezi teško palo.
Daljina je veliku ljubav iscrpljivala, a još uz to Terezinoj obitelji Ante nije bio drag i govorili su joj da ga ostavi. Međutim, to se nije dogodilo, ljubav je pobijedila i nakon vojnog roka Ante se vratio u Dugi Rat gdje su se ubrzo nakon toga vjenčali.
- On je bio moja ljubav, i tako je i danas. Da ostanem s njim do kraja života ništa me nije moglo spriječiti. Čak sam potajno, bez znanja svojih roditelja otišla njemu u Zagreb dok je služio vojsku. Morala sam ga vidjeti – emotivno se prisjeća Tereza.
Svoju ljubav su okrunili 17.12.1950. godine u civilnom u matičnom uredu u Dugom Ratu, a 17.1.1951. vjenčali su se u crkvi Male Gospe u Tugarama.
- Proslava je bila u krugu obitelji. U tom vremenu siromaštva i neimaštine malo tko je organizirao velika vjenčanja. Nitko za to nije imao materijalne uvjete – kazuju na ponosni i zaljubljeni supružnici.
Razumijevanje i nadupunjavanje tijekom cijelog života
Nakon vjenčanja počeli sa živjeti u zajednici s Antinom familijom u Dugom Ratu.
U tom vremenu bili su teški uvjeti života. Ante i Tereza nam kazuju kako oni u ni jednom trenutku, nakon što su se oženili nisu osjetili da im nešto fali ili da su siromašni. Ante je završio školu za električara, a Tereza je gotovo cijeli radni vijek radila kao prodavačica u trgovini.
- Uvijek sam voljela raditi s ljudima. To me ispunjavalo – dodala nam je Tereza.
Iako je Ante radio u Dugom Ratu, zbog određenih životnih okolnosti koji se ne prisjeća rado, jedno vrijeme je proveo u Njemačkoj, pa čak i Italiji. U Njemačkoj mu je posao išao jako dobro, snašao se i solidno je zarađivao.
- Predložio sam Terezi da se preselimo u zemlju snova brojnih Hrvata i Dalmatinaca, ali Tereza to nikako nije željela. Ja sam to poštivao i poslušao sam je – priznaje te nadodaje:
- Uvijek smo živjeli u skladu, nadopunjavali smo se, voljeli smo se i poštivali. Tako je i danas. Tereza nije željela ići iz Dugog Rata i to sam poštivao i razumio. Vratio sam se svojoj kući te sam se ponovno zaposlio u jednoj tvornici u Splitu u kojoj sam ostao do kraja svog radnog vijeka – prisjeća se.
„Naša djecu svugdje su po svijetu. Pronašli su svoju sreću“
Čak je i nakon mirovine radio, jer kako kaže, za njega ne postoji mirovina, čovjek radi dok je živ i dok može sa svojih deset prstiju nešto pridonijeti društvu i zajednici.
U međuvremenu su dobili troje djece, kćer kao najstariju uz dva sina.
- Uvijek sam želio svu svoju djecu imati na okupu. Zar to nije pravi blagoslov – pita se Ante.
Iako Ante i Tereza životnu sreću nisu pronašli u inozemstvu, zbog obiteljskih i poslovnih prilika njihova djeca unučad i praunučad svugdje su po svijetu. Žive od Kanade, Švedske, Njemačke, pa čak i Falklandskih otoka, pa sve natrag do Splita, Omiša i Dugog Rata. Ne priječi ih to da se redovito viđaju. Ta velika i vesela obitelj stalno putuje i ne propušta provoditi vrijeme koliko god mogu.
Djeca imaju svoju djecu, tako da Tereza i Ante danas broje ponosno petero unučadi i četvero praunučadi.
Iako životni uvjeti tijekom života nisu bili laki, priznaju nam Tereza i Ante da u ni jednom trenutku se nisu osjećali siromašni, Djeci su uvijek sve omogućavali, i željeli su da budu dobri, pošteni i školovani ljudi.
- Ne trebaju nam pusti novci, kuće i stanovi. Bitno mi je da mi je obitelj tu, da smo skupa, to je najveće bogatstvo - kazuju zajedno u glas.
- Uvijek su bili tu za nas, tako je i danas. Zahvalni smo im na tome beskrajno – nadodaju ponosno njihova djeca i unučad koji nam kazuju da se pripremala velika proslava 70. godišnjice braka i on njoj se u velikoj obitelji Trevižan drugo pričalo.
„Volimo se kao i prvog dana“
No, ona je ipak, ista je proslavljena u skromnijem obimu, zbog svima poznate situacije vezane uz korona virus. Brojni članovi obitelji koji žive i rade u inozemstvu, iako uz najbolje namjere, nisu bili u mogućnost doći na proslavu zbog ovogodišnje pandemije.
- Bilo kako bilo, mi se i dalje volimo kao i prvog dana. Djeci, unučadi i praunučadi želimo sve najbolje i neka žive u ovakvoj ljubavi u slozi kao što smo i mi živjeli i neće nikad imati probleme, uvijek će se voljeti - zaključuju sretni i ponosni Ante i Tereza koji se i danas, nakon više od 70 godina ljubavi i veze, vole kao i prvog dana.
