Zaokupljeni svojim svakodnevnicama, rijetko razmišljamo o starijim sugrađanima koje povremeno susrećemo u susjedstvu. Osim onog pristojnog "Dobar dan" koji razmijenimo na ulici, često nemamo pojma što se odvija u njihovim životima danas, kamoli kakve su živote nekad živjeli. A neki od njih u svojoj prošlosti 'skrivaju' zaista dojmljive priče.
Jedan od takvih je i naš sugovornik, 80- godišnji Vinko Lovrić. Evo što nam je u kratkom razgovoru otkrio o svom životnom putu prije mirovine.
- Odrastao sam u Splitu, u Velom Varošu, rođen 18.srpnja 1938. godine - započeo je Vinko razgovor, odmah naglašavajući da je sport oduvijek bio velik dio njegova života.
Nogometni put
- Sportom sam se počeja bavit ka dite. Pliva sam u Mornara, ali to mi je dosadilo, pa sam iša u planinarski dom na Mosoru. Pa kad je došlo vrime za platit članarinu, nisam ima para, pobiga sam. - priča nam kroz smijeh i nastavlja:
Prvi klub u kojem sam ostao duže je Dalmatinac, koji je tada bio iznad starog Hajdukovog igrališta. Trener mi je bija igrač Hajduka Miljenko Batinić. On je kasnije otišao u sućuraćka Jedra i povukao i mene za sobom. To su mi i najveći uspjesi, osvajali smo prva mista i plasirali se u kvalifikacije za Drugu ligu. U međuvremenu sam ja trebao otići izvršiti vojni rok, tako da nisam mogao pomoći ekipi kad je trebalo i navodno da su ispali radi mene. Tu sam se zadržao još jedno pola godine, pa sam otišao u RNK Split. Trener mi je bio Frane Matošić, a Tomislav Ivić je igrao sa mnom. To je trajalo godinu i pol dana. RNK Split je tada bio u Prvoj HNL ligi, a ja sam branija na zadnje dvi utakmice prije ispadanja u Drugu ligu. - priča Vinko.
Radio je kao mehaničar u tadašnje "Svjetlosti", kasnije "Rade Končara", gdje je igrao i mali nogomet.
- Bili smo prvaci Splita, išli smo i u Anconu na natjecanja. Trebao sam se tamo i prodati. Talijanac je htio dati 20 milijuna lira ondašnjih da dođem braniti za njih, ali nisam ja tija, jer sam vezan za Split. Ima sam tu prijatelje s kojima sam se svaku večer nalazio u Bobisu, znali smo sist, popričat, pa i zapivat. 1985.godine sam izabran za najboljeg sportaša grada Splita.
Na pitanje je li po njemu ostalo išta od Splita kakav je bio tada, spremno odgovara: "Nije ništa" i odmah počinje izvlačiti fotografije iz svoje mladosti, kao dokaz.
Ratni dobrovoljac, slučajni tenkist i nesuđeni djelatnik Pauka
- Kad je počeo rat, te 1991., odma sam se prijavija i poslali su me za Šibenik. Doša sam doma supruzi i govorim joj da idem u rat, a ona "Ajme, lud si, di ćeš ti?", a ja sam se samo pozdravija s njom i otiša. U to vrime HOS je tražija vozača, a ja sam vozač s E kategorijom, pa sam proša obuku od dva, tri sata i gotovo, krenija u rat. Svaki dan sam pomalo učija, pa sam vozija i 55.-icu mehaničku, od čega sam se i razbolija. Pukle su mi vene, jer je teško vozit. Ali kad je došla hidraulika, onda je bilo ka bog. Posli toga, prešli smo na južno bojište. Kasnije kad se rasformirala brigada, ja sam osta u LOB-u (305. Logistička baza) u Šibeniku, di sam ima jako dobrog zapovjednika. U 12. misec mi je došlo rješenje od mirovine. Ja sam doša u zapovjedništvo i reka : "Evo, časno san odslužija, časno želim i otić" i tako sam otiša. Napisali su mi "Časno je izvršio svoj zadatak". Dobija sam status invalida jer sam u ratu izgubio sluh. - priča Lovrić.
Po povratku u Split učlanio se u HVIDR-u u kojoj je ponovno zaigrao mali nogomet.
- Putovali smo u Zagreb, Varaždin, Vukovar, Čapljinu, nema mista u koje nismo. Nakon godinu i pol dana smo dobili Pauka, pa sam počeo raditi tamo. To je bilo 'radi i zaradi'. Onda je došla jedna oosba, nije bitno koja, sad je pokojan i rekla da oni koji su u mirovini ne mogu raditi u Pauka, nakon čega sam mora otići. Otada se bavim malo poljoprivredom, imam svega od kupusa, pome, karote, masline. - priča naš sugovornik.
Na pitanje viđa li još staro društvo iz vojske, pomalo sjetno odgovara:
- U početku smo se viđali, imali smo u Zoranićevoj ulici svoj kutak, di je bila i uprava HVIDR-e, tu bi zaigrali na karte, popili kakvo piće. Posli su to ukinili, pa sve manje i manje. Vidimo se jedino po gradu, na Peškariji.
Kakav je po vama danas odnos države prema veteranima Domovinskog rata?
- Slabo, jako slabo. Doživio sam takvih ispada u zdravstvu. Na primjer, osoba kojoj sam doša da me pregleda i da me snimi mi je rekla da ko me tira u Hercegovinu se borit. Ima doktorica i doktora koji stvarno zaslužuju pet puta veću plaću, ali ima ih i ovakvih.
I sad uživate starost u Žrnovnici?
- A evo, tu sam 40 godina, iako kažu mi da nisam pravi Žrnovčanin. Da sam došljak. Oženija sam Žrnovku, tako da jesam došljak, ali to se sve manje gleda.
Imate li možda kakvu poruku za mlade ljude koji će čitati vašu priču?
- A poruka je "Treba radit, jer bez rada nema ništa!" Ja ako posadim, nešto ću imat, a ako ne posadim, neću imat ništa. Došlo je danas da mladost želi pare, a bez ikakvog rada.
