Studeni za Vukovarce i mnoge druge, već više od tri desetljeća, prisjećanje je na strašne tragedije i stradanja nevinih, a obilježen je tugom i boli. Težina je na srcu i suze su u očima dok se prisjećaju agresije na svoj grad. Ukupno 87 dana, grad Heroj bio je pod opsadom i gotovo da je do temelja uništen.
Još nisu, a teško da će i ikada biti zaboravljene ratne strahote, još se traga za najmilijima....
U herojskoj obrani poginulo je i nestalo 2.717 hrvatskih branitelja i civila. U srpske logore odvedeno je oko sedam tisuća zarobljenika, među kojima i naša sugovornica rođena u Hercegovini, točnije Rami, a koja se s roditeljima kao četverogodišnjakinja preselila u Vukovar gdje je i odrasla.
S težinom i boli na srcu, danas 71-godišnja L.P. odlučila se za portal Dalmacija Danas ispričati kako je, kao djevojka, prošla strahote rata.
- Vraćanje u prošlost i Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata, te sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje popraćeni su velikim osjećajem tuge i nekoliko neprospavanih noći. Teško je o tome pričati - progovara za naš portal L.P. danas umirovljena Splićanka kojoj je iz mladosti bila velika želja živjeti uz more.
- Prije rata sam dolazila u Dalmaciju trebala sam u gradu Hvaru kupit stan. Taman pred rat to se nije dogodilo, ali voljela sam i danas volim Dalmaciju. Imala sam želju za preseljenjem uz more jer ovo je raj na zemlji. Život u Splitu ne bih mijenjala ni za što. Trećina srca mi je Vukovar, druga trećina Rama, a preostali dio Split - iskreno će.
Imala je 39 godina, bila u radnom odnosu, dobro situirana s velikim ambicijama, ali rat je srušio sve. Ipak, danas s ponosom priča o svom sinu kojeg je rodila nekoliko mjeseci nakon izlaska iz logora.
Zarobljena u logoru proživjela strašne patnje: "Moram priznat da sam tučena, ali nikad silovana-2
- Roditelji su mi mladi umrli. Sestra, braća i ja smo imali svoju kuću u Vukovaru, gdje sam ostala do zadnjeg. Bila sam zaposlena u INA-i. Žene koje su imale djecu su odlazile, a moram priznat da nije mal broj žena koje su ostale kad je započeo rat. Oni koji su ostali u teško stradalim domovima odvedeni su u srpske logore u kojima su mnogi i ubijeni. Kao 39-godišnjakinja dospjela sam u logoru Begejci pored Zrenjanina, u trenutku kada sam bila drugom mjesecu trudnoće.
Sreća u nesreći je da sam dospjela u vojni logor i bolje da ne znate kako je. To je bilo užasno kad je netko nad tobom 24 sata na dan i može radit od tebe što god želi. S obzirom na političku situaciju zna se da je bilo ne grubo, nego pregrubo. Trudnoću sam vješto skrivala jer da su znali da sam trudna tko zna, možda bi me poslali u civilni logor ili me silovali. Moram priznat da sam tučena, ali nikad silovana.
Kroz dva mjeseca boravka u logoru, iako trudna, izgubila sam 16 kilograma. I dva dana provedena u logoru su dugo, a kamoli dva mjeseca. Imam prijatelje koji su bili deset mjeseci i po godinu, dvije... Kad bi došao u neprijateljske ruke, bez obzira tko je s druge strane, pomišljaš samo kako spasit glavu. Nakon duga dva mjeseca, uspjela sam u prvoj razmijeni Hrvatske vojske izaći iz logora i to 10. prosinca 1991. Odmah sam posjetila liječnika, koji mi je potvrdio da je trudnoća uredna.
Rodila sam živo i zdravog sina koji danas ima 32 godine i oženjen je - priča nam.
'Rat je nemilosrdan. Danas se osjećam tužno i ponosno'
I ove će godine kolona sjećanja proći Vukovarom do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata, ali naša sugovornica ipak neće biti u koloni. Svake godine putuje u Vukovar, a ovu je iz privatnih razloga morala ostati u Splitu.
- Prisjetimo se mimohoda prošle godine i velike kiše. I nebo je s nama suosjećalo i proplakalo. Danas s jedne strane moramo biti sretni jer smo dobili ono za što smo se borili - našu Hrvatsku, ali težina ostaje posebice u ove dane kada se obilježava Dan sjećanja - dodaje.
Obiteljska kuća 18 kilometara od Vukovara, u selu Opatovac
Kako smo ranije spomenuli, naša sugovornica je živjela u obiteljskoj kući nedaleko od Vukovara, u selu Opatovac. Njezina kuća, kao i mnoge druge su granatirane i uništene.
- Obnovili smo kuću i redovito ju posjećujemo. Mogla sam ju milijun puta do sad prodati, ali nema tih novaca za koje bih je ja prodala. Prenijela sam na sina i supruga ljubav prema Slavoniji. Odrasla sam tamo, završila osnovnu i srednju školu. Najljepše godine života sam provela u Vukovaru i bilo nam je lijepo. Do rata to je bio normalan život uz braću, sestre i prijatelje. Bez obzira Hrvat, Srbin, Slovenac, Mađar, Rus ili Nijemac nismo gledali na to, svi smo bili jedno. Svatko je svoje volio, a tuđe poštivao - otvoreno će.
Najviše ih je zaboljelo, priča nam, to da s čovjek preko noći promijeni.
- Neke stvari zaboravit nikad neću, ali oprostila jesam. Svi smo mi ljudi, a politika je učinila 'zavadi pa vladaj' - zaključila je za Dalmaciju Danas.
