U Republici Hrvatskoj, tijekom velikosrpske agresije od 1991. do 1995., dogodila su se velika stradanja, posebice u Vukovaru i Škabrnji koji su ostavili neizbrisiv krvavi trag mlade hrvatske države.
Hrvatski Domovinski rat bio je obrambeni rat protiv višestrukog brojnijeg neprijatelja, srpskih pobunjenika, JNA i rezervista te raznih paravojski iz Srbije.
Niti jedna jedina granata sa hrvatske strane nije pala na teritorij Srbije.
U Srbiji su bili logori u koje su posebice nakon pada Vukovara završili hrvatski civili i branitelji, velik broj njih je ubijen, za mnoge se ne zna sudbina a 1740 nestala osoba se još traži. Srbija šuti. Već dugo šuti. Još uvijek šuti.
A neki u Hrvatskoj u ovim danima tuge i sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje teatralno slave ili odaju počast njihovoj kulturi, žrtvama, dok mnoge obitelji ovih dana tuguju te i dalje traže svoje najmilije. Neprimjereno i nepotrebno.
Bitka za Vukovar bila je najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu.
Postrojbe JNA potpomognute raznim srpskim paravojnim postrojbama 87 dana pokušavale su slomiti otpor šačice hrvatskih branitelja, u čemu su uspjele 18. studenoga, kada su započele i masovne likvidacije branitelja i civila. Tijekom opsade grad je u potpunosti razoren.
Poslije 87 dana otpora srpskoj vojnoj sili, stari povijesni hrvatski grad na Dunavu doživio je najtragičniji dan u svojoj povijesti. Tog 18. studenog 1991. puno nadmoćniji neprijatelj ga je okupirao i pretvorio u pepeo te počinio teške zločine.
Po podacima Franjevačkog samostana u Vukovaru, u agresiji na Vukovar poginulo je i ubijeno 2717 hrvatskih branitelja i civila. Od 1740 nestalih i smrtno stradalih osoba, čiji posmrtni ostaci još nisu pronađeni, 328 ih je iz Vukovara i 451 s područja Vukovarsko-srijemske županije.
Više od osam tisuća Vukovaraca je odvedeno u logore, dok se još njih 1740 vodi nestalim. Još uvijek.
Herojstvo Vukovara i vukovarskih branitelja nikada se neće zaboraviti.
Potkraj ljeta 1991. elitne gardijske brigade JNA naumile su proboj do Zagreba preko Vukovara, kroz Slavoniju.
Strateški plan JNA prema svim vojnim i obavještajnim procjenama je bio da Vukovar pada kroz tri do pet dana. Međutim, malobrojni hrvatski branitelji zaustavili su neprijateljski pohod a prema procjenama obiju strana, grad Vukovar je napadalo oko 50.000 neprijatelja.
Evidentan neuspjeh brojnijeg agresora rezultirao je danonoćnim bombardiranjem i granatiranjem grada, što je uzrokovalo veliki broj civilnih žrtvi. Iako je na današnji dan Vukovar pao, agresorska je vojska doživjela ogromne ljudske i materijalne gubitke zbog čega nije nastavila daljnji pohod prema glavnom hrvatskom gradu Zagrebu.
Herojstvo Vukovara, tog hrvatskog Alama i njegovih branitelja tako je postavilo temelje kasnije pobjede hrvatskih vojnih snaga i hrvatske neovisnosti.
Zločini JNA i srpskih paravojski u Vukovaru, kojima se zapovijedalo iz Beograda, u velikoj mjeri su bili presudni za međunarodno priznanje Hrvatske početkom 1992. godine.
Vukovar su napadale jedinice JNA i paravojne srpske snage s približno 20.000 vojnika (još oko 30.000 vojnika bilo je angažirano u širem okruženju grada). Srpska strana je tijekom bitke angažirala 1600 tenkova i oklopnih transportera, 980 oruđa zemaljskog topništva te 350 protuzrakoplovnih topova sa 750 cijevi za djelovanje po zemaljskim ciljevima.
Za zauzimanje Vukovara JNA je koristila čak 11 brigada operativne vojske, od čega devet oklopno-mehaniziranih, uz postrojbe Teritorijalne obrane Srbije i pobunjenih hrvatskih Srba te paravojnih dragovoljačkih postrojbi poput arkanovaca i šešeljevaca, dok je na strani hrvatskih branitelja bilo slabo naoružanih oko 1800-2000 boraca.
Znatno brojnija i nadmoćnija jugovojska, pobunjeni Srbi iz Hrvatske, četnici i ostale paravojne srpske postrojbe slomili su herojski otpor malobrojnih opkoljenih branitelja i do ponedjeljka 18. studenoga 1991. okupirali najveći dio Vukovara. Sljedeći dan, 19. studenoga, okupirano je i Borovo naselje, a manji dio hrvatskih branitelja nastavio je pružati otpor neprijatelju do ranih jutarnjih sati 20. studenoga.
Heroji Vukovara.
Amerikanci bi da je riječ o njihovoj ratnoj povijesti, o vukovarskim bitkama, njegovim braniteljima i herojima zasigurno snimili sjajne filmove. Ali sve heroje nipošto ne bi zaboravili. Kao što nismo i nećemo niti mi.
Blago Zadro, Ivan Anđelić Doktor, Marko Babić, Jean-Michel Nicolier, Vesna Bosanac, Siniša Glavašević, Alfred Hill, Ivica Arbanas, Mile Dedaković, Branko Borković, Velimir Đerek Sokol, te mnogi drugi znani i neznani junaci Vukovara.
Heroji koji su branili Vukovar nikad se ne smiju zaboraviti.
Nakon okupacije grada slijedila su masovna smaknuća hrvatskih branitelja i civila te pljačka i progon civila. Pod srpskom okupacijom Vukovar je, s Baranjom i ostalim dijelovima istočne Slavonije i zapadnog Srijema – tzv. UN sektor Istok, ostao sve do 15. siječnja 1998., kada je tzv. procesom mirne reintegracije konačno vraćen u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.
Procjenjuje se da je na strani JNA i pridruženih snaga bilo oko 3000 poginulih (srpski izvori navode oko 1400 poginulih); uništeno im je oko 150 oklopnih vozila (od toga oko 90 tenkova i 30 transportera), oko 100 drugih vozila i nekoliko zrakoplova (neke procjene navode i do 400 uništenih oklopnih vozila JNA).
Istoga tog dana kada je pao i Vukovar, na drugom kraju Hrvatske, u Ravnim kotarima u selu Škabrnji počinjen je još jedan bezuman ratni zločin. Tog kobnog jutra pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi na čelu s Ratkom Mladićem, slomili su otpor hrvatskih branitelja. Brojčano i municijom nadjačani branitelji nisu se mogli obraniti.
Tada su krvnici ubili i masakrirali 84 osobe hrvatske nacionalnosti – 26 branitelja i 58 civila.
Pokolj je započela JNA sa tenkovima. Ona JNA sa petokrakom.
Nakon sloma otpora demoraliziranih branitelja, agresor je Škabrnju sravnio sa zemljom. Uništeni su stambeni, vjerski i ostali objekti. Spaljeno i uništeno selo nije bila dovoljna „kazna“ za agresore. Škabrnja je imala etiketu ustaškog sela kojega treba uništiti i po tom principu su se i vodili vojnici četničke brigade.
Iz spaljenih ognjišta i skloništa izvlačeni su civili koje su agresori ubijali iz neposredne blizine, vatrenim oružjem i tupim predmetima. Prema nikome nije bilo niti trunke milosti.
Vukovar i Škabrnja, zbog tragedija koje su ih zadesile, postali su simbol stradanja, ali i bolni podsjetnik na sve žrtve koje su dale svoje živote za samostalnu i slobodnu Hrvatsku. Iz tog razloga, u spomen na 18. studenog 1991., Hrvatski je sabor 1999. donio Odluku o proglašenju Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, kako bi se dostojanstveno i primjereno toga datuma odavala počast svim sudionicima obrane Vukovara, grada – simbola hrvatske slobode, a od 2020. taj je dan proglašen državnim blagdanom te se obilježava kao Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.
Vukovar i Škabrnja simboli su stradanja, ali i neizmjerne žrtve i otpora u borbi za hrvatsku neovisnost.
