Navikli ste vi već na mojega zvanog On, sad već čuvenog antivrtlara, urbanog čovjeka, koji nikad nije živio na selu niti mu sa selom ikakve veze imaju i najdalji rođaci, osim možda dalekih prapradjedova, dvojice braće Paro, koji su iz talijanske Cattolice doplovili u grad Pag i oženili dvije sestre Paškinje. Ali ja i ne znam je li u ta pradavna vremena Cattolica bila selo ili grad. Pa su se njihovi potomci rasuli po Zadru, Zagrebu, Rijeci i još nekim našim gradovima, te se tako proširilo pleme koje, vjerujte mi, i dan-danas iz nekog čudnog razloga, nekako „s visoka“ gleda na stočare, vrtlare, šumare i sve nas koji grlimo stabla, družimo se s glistama, osluškujemo ptice, promatramo leptire i da ne nabrajam sve te naše ludosti.
E, al’ je, za pegulu čitave te obitelji plave krvi, moj On na drugoj godini Više pomorske stigao iz Zadra u Split dovršiti godinu koje u Zadru bilo nije i u zadnji se čas zaljubio u mene, curu sa svim gradskim obilježjima, ali s tada nevidljivim korijenima djetinjstva iz sela Dubrave, s druge strane Biokova, blizu Vrgorca. Dakle, momak koji prije mene sela vidio nije, koji čak ni pršut u komadu vidio nije, oženio je onu kojoj ni u jednom restoranu ništa, ni hrana ni vino, po guštu nije, jer to moj otac bolje umije.
Dogodio se sudar svjetova. Njegova gradska rodbina, blago rečeno, sablažnjena curom sa sela. Moja seoska, zna se, oduševljena momkom iz grada. Ali ljubav, ah ta ljubav, koju ni najveći umovi objasniti ne mogu, i dalje caruje tim suštinskim razlikama unatoč. I tako, odlučio taj momak plave krvi u već odrasloj dobi pribaviti svojoj dragoj vrtlić u centru Splita. I uspio je. I sretni smo. Ja planiram, On plaća. Ja kopam, On gleda. Ja berem i kuham, On uživa. Dva svijeta, kad vam kažem.
Sad dolazimo do onoga što nas jedino i čvrsto povezuje kad je vrtlarenje u pitanju. Naime, imamo u vrtu-okućnici ravno petnaest loza koje daju divne crne i bijele grozdove, loza koje ne trebaju „kemijanje“, otporne su i nikad se ne razbole. Moj otac, kao jedinična mjera za očinsku ljubav, zabadao je u kutove vrta reznice loze. Taman koliko treba.
On promatrao, pa sljedeću sezonu, zabadao i On.
Bez plana i programa.
Sav ponosan.
Pustila sam.
Ali, ali, ali. Ono jedino što nas dvoje u tom vrtu povezuje jest činjenica da ne možemo skužiti kako se obrezuju te loze. Ne ide. K'o da smo dva totalna idiota. Ja to prepustila njemu, samo to, kad ih je već toliko pozabadao po vrtu. Pa već nakon prve dvije godine, jedna je loza prekrila tri druge, druga je prekrila tri voćke, a treća je prekrila staze i do artičoka pa se do jedine mandarine više uopće ne može doći. Od pruća smo mogli brvnaru napraviti. Vidim ja da je vrag odnio šalu.
Upravljao je On, kapo od stroja, na prekooceanskim brodovima svojim ljudima, komplicirane probleme rješavao, ali je čak i nakon danonoćnog proučavanja YouTube kanala rezultat – kaos.
Pozvala sam prijatelja Zorana Vukšića da nas educira. Sve je Zoki to meni prošle godine objasnio, a On je u to vrijeme nezainteresirano pripremao roštilj. Zapamtila sam neke riječi, pišćet, mulac, rodne i nerodne grane, uspavani i živahni pupovi, tako nekako. Zapamtila sam da prekomjerno orezivanje može smanjiti prinos, dok previše neobrezivanja može izazvati prekomjeran rast, a time lošu kvalitetu plodova i probleme sa zdravljem vinove loze. Važno je ukloniti sve mrtve, bolesne i oštećene grane, kao i one koje rastu prema unutra, radi prozračnosti, čime se smanjuje rizik od bolesti. Dobro sam upamtila da previše ostavljenih grana može preopteretiti biljku i smanjiti kvalitetu plodova.
Činilo mi se da sam shvatila.
Prošle godine.
Ali stigla ovogodišnja veljača, ja ne znam odakle bih počela, a On zna da ne zna, odlučio je i da ne mora, pa loze ni ne spominje. Kao da ne postoje. Moja traumica raste. K'o i s maslačkom. A tko će Zorana od srama opet zvati.
Sjetila sam se ove godine još jednog prijatelja, preciznije rečeno, sjetih se prijateljice Inge Primorac, poslala mi muža, zove se Ivica. Ove godine smo se ja i moj On toliko opustili-prepustili da skoro nismo ni gledali što taj radi, da ne bi skužio koliki smo idioti, a sasjekao nam loze redom. Ima čovjek, ma nije zgodno reći što ima, ali, očito je da ima i hrabrosti i znanja. I mrvu ludosti da me posluša i da sasječe.
Naše loze prodisale, nas dvoje zahvalni odahnuli, s tim da je moj On dobio zadatak da odrezano granje poskida s odrine da naš prijatelj ne bi na to gubio vrijeme, a meni je to bilo previsoko. Rekao je da hoće.
Ali nije.
Jer Ivica ne razumije, a i tko to uopće može razumjeti, da ovi plave krvi to ne rade.
Malo poslije došla ekipa s televizije, povodom skroz druge teme, snimati baš u naš vrt. I priča meni moja Inga, postrojili se Primorci ispred televizora, direktno javljanje iz mog vrta, gleda njen Ivica u ekran i ne vjeruje. Granje je još na odrini. A tv-ekipa snima.
Pa kako nije skinuo grane.
Pa kako.
A prijatelju dragi, ne vidimo svi mi isto vlastitim očima.
Ili, preciznije rečeno, isto vidimo, ali drugačije tumačimo.
A kad malo razmisliš, najbolje stvari se očima ni ne vide, davno je već rečeno.
I podvučeno.
A usput, granje je i dalje na istom mjestu.
Samo o ljubavi pišem, kakva god ona bila.
