14 planinara na čelu sa Stipom Božićem i Vedranom Mlikotom je 12. rujna krenulo iz Zagreba u Nepal kako bi se popeli na 6.476 metara visok himalajski vrh Mera Peak. Kako je prošao posljednji dan priprema prije uspona doznajemo od člana ekspedicije Tea Bartulovića.
DAN DESETI: THE SNOW LINE (29.09.2017)
Ovo ustajanje u pol šest i marenda od jednog uštipka i tvrdo kuhanog jaja u pol sedam postaje takva rutina da je o njoj suvišno pisat jedini problem je što većina tima već glasno negoduje i htjela bi nešto drugo mada meni osobno je jaje OK, sve dok je friško, da je koje više nebi škodilo al' ipak smo u Nepalu gdje ju su ljudi znatno manji pa samim tim i normativi za hranu.
Dok su neki još doručkovali ja i Viki se susrećemo pogledima i to je i više nego dovoljno da znamo da je vrijeme da TeMaVi team krene. Nije da se separiramo ili glumimo nekakve čunjke već smo došli skupa, od početka smo u posve drukčijem aklimatizacijskom modu i tempu koji ne želimo nametati drugima.
Krećemo poprilično odvažno i već nakon nekoliko minuta nebo se smilovalo i odagnalo oblake s Mere koji nam se konačno ukazuje u svoj svojoj ljepoti ali koliko god lijep bio jednako toliko izgleda i zastrašujuće i respektabilno. Svi oni koji su pomalo omalovažavali ovu ekspediciju će možda i lagano primijeniti mišljenje ako prođe slika koju namjeravam uplodati uz ovaj post.
Nakon nekih pol sata od Kothea prolazimo pored prelijepog jezera i po prvi put vidimo nekoliko svizaca koji veselo skakuću iz rupice u rupicu no pažnju sa sve te ljepote odvlači gromoglasna lavina koja se prolama sa vrha nasuprot Mere i kako Viki kaže, ovo upozorava da smo već na ozbiljnim visinama koje treba respektirati.
Nastavljamo dalje i negdje na pol puta nailazimo na usamljeni i trošni lodge koji je novitet i za Vikia, ima dosta nove infrastrukture u odnosu na proljeće prošle godine kada je bio posljednji put tu. Sjedamo i naručujemo milk tea i onda nas preda gromoglasan huk koji doslovce ledi krv u žilama, izlazimo vani i vidimo nevjerojatno snažnu lavinu koja se prolomila sa Mera northa i koja nosi sve pred sobom.
Do Karea dolazimo nekih satak vremena ahead od ostalih, smještamo se u lodge i čekamo da svi pristignu i da Viki održi kratki brifing. A brifing je bio sve samo ne kratak, najprije najava da od danas sami nosimo svoju opremu i pregršt drugih tehničkih detalja od kojih se ekipi diže kosa na glavi a mene još jednom podsjeća da sam uz njega i sherpu odabran da vodim jednu grupu od čega se pak meni diže kosa na glavi. Ali bez šale nekako mi tek sada dolazi do glave šta me čeka i koju odgovornost su mi nabacili na pleća.
Poslije ručka još veća panika, deset ljudi nahrlilo u moju sobu, kako ovo, kako ono, možeš li mi složit pupčanu, ček kako ide ovaj pojas, možeš li mi svezat osmicu, and so long, and so long, toliko sam se zabavio oko toga da svoju opremu nisam stigao ni pogledat.
Na žalost meni Vikiu i Mateu vrijeme baš i ne ide na ruku, lagana susnježica cijelo popodne pa odgađamo naš must have aklimatizacijski đir do daljnjega, to iščekivanje, odgađanje i čekanje aklimatizacije pod punom ratnom spremom me lagano baca u letargiju, teško je to opisat al' recimo da sam pao u prvu laganu krizu od početka puta. Nedam se i borim se s njom na sebi svojstven način, dok drugi leže ili meditiraju u polusjedećem položaju ja šetam tamo amo po lodgeu i trudim se mozgu dopremiti as much oxygen as possible i što je najbitnije u cijeloj priči upalilo je. Osjećam se puno bolje i upuštam se u konverzaciju sa Japanskim timom kojeg smo zatekli tu a i nemam s kim drugim obzirom da ni Indijka, ni Austrijanci, ni Australci nisu mogli pratiti naš tempo i ostali su Thangnanu još jedan dan.
Gotovo idiličnu atmosferu prekida moja godina Stipe koji je posve nehotice izazvao veliku pomutnju među Sherpama, uskomešali su se i razletili na sve strane. Pitma Stipe šta je napravio, on kaže ništa, bacio koščicu na vatru na što mi prilazi naš vodič Navang i objašnjava kako je to bad luck, padat ce kiša cijeli dan 😐 na brzinu uzima punu šaku nekakvih obrednih stvari baca ih na vatru i uz nekakve mantre i molitve pokušava poništiti učinak Stipine koščice. Ne mijenjam vjeroispovijest al' na ovim visinama postaneš nekako praznovjeran i da budem iskren nadam se da će sve ovo što radi imati učinak jer je bad luck najzadnje što nam treba. Uz to Navang nam najavljuje i petnaesto minutni obred, svojevrsan blagoslov za sreću jer nas osim portera i on napušta sutra.
Nakon večere, dream team TeMaVi je suočen sa teškom odlukom, krenuti po mraku, gustoj magli i susnježici na aklimatizaciju ili poći na počinak sa ostalima. Kratko vijećamo i prihvaćamo Vikijevu sugestiju da ipak krenemo ko guske u maglu barem 200, 300 metara. Teška srca odlazimo u noć al' nemamo izbora, ovo je to be or not to be situacija. Krećemo sa nekih 5050 metara u pratnji umiljatog psića koji mi se cijelo poslijepodne vrti oko nogu, te po teškim uvjetima i izuzetno skliskoj stazi uspijevamo se domoći gotovo 5300 mnv, tu se okrećemo a Viki govori, najgore je prošlo, tek sad dolazi ono teže, povratak u Khare po stazi koja se zbog guste magle gubi iz vida već na pola metra. Dolazimo na raskršće i dvojimo kud krenuti, dobacujem Vikiu, no sikiriki, i tako i tako svi putevi vode u RIM, ne možemo pogriješit. U tom trenutku na snagu stupa ona dobro se dobrim vraća, moj četveronožni prijatelj kao da kuži da smo lagano izgubljeni i preuzima vodstvo a Viki govori no ne brinite, to je to, pas koji ide doma je bolji od ikakvog kompasa.
U povratku svaki korak je bilo potrebno odmjeriti dva puta, treba nam gotovo dvostruko više vremena nego za uspon i moram priznati posve iscrpljeni i demoralizirani se vraćamo u lodge, vlaga se uvukla u svaku poru ovog oronulog skeleta. I ja koji sam poznat kao ne zimogrizan lik lagano drhtim i panični tražim pernatu jaknu po transportnoj torbi. Ono što veseli da je sva ova kalvarija bila od kakve, takve koristi jer se iako posve iscrpljen osjećam puno bolje.
Eto, idem leć, trebam nešto sna jer ćemo sutra u high campu spavati tek nekoliko sati ako i to. Sljedeći put se javljam nakon uspješnog ili neuspješnog uspona na Mera peak. Uspjeli ili ne vlaji sigurno ulaze u himalajsku povijest, jer proći će neko vrijeme dok neko malo vlajsko selo uspije skupiti dovoljno sposobnih ali tuknutih da se upuste u ovakvo nešto.
Šalu na stranu, svi vlaji ma gdje bili dršte nam fige, sutra ranom zorom krećemo prema Mera peaku, u dva dana trebamo savladti 1500 metara snijega i leda sa količinom kisika pedesetak posto manjoj od one na Splitskoj rivi. Svi dragi prijatelji i svim članovi posade države Croatie nek nam požele puno sreće i što brži povratak uz pjesmu, ali pamtim još, još, one livade, one rijeke, one šume i puteljke staru majku ka....
Znam da se ponavljam al' sa ovako malo kisika teško je napisati nešto suvislo, prsti mi se saplicu o riječi al' evo ipak se trudim da vas koliko toliko održim u toku sa onim što proživljavamo u bespućima Nepala.... - napisao je Teo Bartulović.
