Splitski je HNK uprizorio jedan od najpoznatijih Verdijevih naslova, „La Traviata“, operu o nekadašnjoj kurtizani Violetti Valéry, koja vođena iskrenom ljubavlju želi zaboraviti svoj nekadašnji život. Režiju potpisuje Robert Bošković uz suradnicu Jelenu Bosančić, scenograf je Slaven Raos, kostimograf Mladen Radovniković, koreograf Remus Dimache, oblikovatelj videoprojekcija Matej Bodrušić, oblikovatelj svjetla Srđan Barbarić, oblikovatelj tona Željko Mravak, zborovođa Veton Marevci, a izvedbom je ravnao maestro Jure Bučević.
Naslovne su uloge u premijernoj izvedbi tumačili Lana Kos (Violetta Valéry), Max Jota (Alfredo Germont) i Marko Lasić (Giorgio Germont).
Počeci Traviate u Verdijevu vremenu nisu se pokazali nimalo jednostavnima. Usprkos Verdijevu oduševljenju djelom „Dama s kamelijama“ francuskog pisca Alexandra Dumasa mlađeg, publika je operu koja opisuje tjelesno i duhovno pročišćenje nekadašnje kurtizane dočekala na nož. Ništa neobično za vrijeme kad je Gustavu Flaubertu policija pokucala na vrata jer tobože kvari moral francuske mladeži likom svoje Emme Bovary, u periodu u kojem je Baudelaire dočekan kao neprijatelj naroda jer pjeva o strasti, tjelesnosti i smrti. Međutim, s vremenom je sazrijevala i publika, puritanstvo je donekle jenjalo i operu se konačno, grubo rečeno, smjelo smjestiti u 18. stoljeće i prikazati sudbinu djevojke koja je, usred blatnih predrasuda građanskog društva, pokazala da je – usprkos svojoj nečasnoj prošlosti – čišća od mnogih koji je osuđuju.
Uzevši u obzir sve okolnosti koje je onomad pretrpio Verdi, kao i to da splitska publika uvijek s oduševljenjem dočekuje i Verdija i svoj ansambl, ipak ne možemo ne primijetiti određene lako uočljive nedostatke splitske „Traviate“, koja pritom tek ponešto kasni za zagrebačkom, s istom solisticom u naslovnoj ulazi, pa će komparacija biti tim lakša.
Raskol unutar Violette i Lasić kao Germont – jaka mjesta izvedbe
Lijepa Violetta Valéry tijekom zabave u nježnu prijekoru o (ne)brizi o svom zdravlju prepoznaje čovjeka koji iskreno mari za nju – Alfreda Germonta. Međutim, tri mjeseca nakon početka njihove velike ljubavi stari Germont, Alfredov otac, moli Violettu da napusti njegova sina jer njihova veza ruši ugled obitelji i onemogućuje udaju njegovoj kćeri. Shrvana Violetta pristaje, slomljena bolešću i razočaranjem koje kulminira kad je bijesni Alfredo (koji ne zna pozadinu Violettina odustajanja od njihove veze) osramoti pred društvom, bacajući joj pod noge novac da dokaže da ju je „isplatio“. Prijekor staroga Germonta i Alfredovo kajanje te priznanje ljubavi Violetti došli su na vrijeme samo da se pozdrave prije njezine gotovo junačke, dostojanstvene smrti.
Ideja o pojavi Violette iz prošlosti, koju je pamtljivo utjelovila mlada glumica Mia Bujan (uz Luku Čerjana koji je nastupao kao On), pokazala se kao zanimljiv manevar u interakciji sa sadašnjom Violettom. Doduše, vrlo se slična ideja, s istom glumicom u mističnom tonu „duha prošlosti“, vidjela na ovogodišnjem Splitskom ljetu, u operi „Simon Boccanegra“ u režiji Krešimira Dolenčića. Simbolika crvene mrlje u području srca na čistim bijelim haljinama, kao i pojava kamelije (u libretu Alfredo obećava da će posjetiti Violettu kad cvijet uvene – dakle već sutra) lijepo je uklopljena u ideju o dvostrukoj priči i vječnoj podijeljenosti između onoga što je protagonistkinja nekad bila i onoga što je sad.
Svojim je debijem u ulozi Giorgia Germonta oduševio domaći bariton Marko Lasić. Iznimno lijep osjećaj za fraziranje, ugodna boja, izvrsno balansiranje između gromke osude i očinska shvaćanja u najljepšem duetu „Traviate“, onome u kojem otac Germont moli sinovu partnericu da ga napusti, da bi se njegova mlađa kći bez sramote mogla udati u uglednu obitelj možda je i najveći forte ove izvedbe. Lasić i Kos u tome su dijelu lijepo funkcionirali, glumački su pokazali širok spektar emocija, glasovno su, uz divnu pratnju orkestra, oblikovali sugestivnu, bolnu i pamtljivu priču o ljubavi, dužnosti i žrtvi koja će baciti crnu sjenu na njihovu budućnost. Valja primijetiti da je Lasić vrlo mlad uskočio u vrlo tešku ulogu i izvrsno se snašao, a prostor za napredak u budućnosti vidi se u ponešto opuštenijoj glumi i voluminoznijim dubinama. U svakom slučaju, zaslužene posebne ovacije publike za vrlo hrabar i uspješan debi, za očekivati je da će Lasić dodatno napredovati u nadolazećim izvedbama.
Sporedne su uloge (Flora, Violettina prijateljica – Barbara Sumić, barun Douphol – Felipe Čudina, Markiz – Joško Tranfić, Gaston – Lovre Gujinović, liječnik – Mate Akrap i služavka Annina – Branka Pleština Stanić) otpjevane angažirano i korektno, uz odmjerenu glumu.
Orkestar je uvjerljivo interpretirao djelo koje objedinjuje i starije „stereotipne“ ritmičke forme, i obrasce ranije romantične talijanske opere, ali i novitete u duboko psihologiziranu pristupu dugačkom i potresnom duetu Violette i starog Germonta.
(Ne)jasan odmak od Verdija i pjevačke tehnikalije – prostor za napredak
Bazni trokut režija-scenografija-kostimografija u cjelini se nije pokazao kao dobro rješenje u Traviati. Ne ni zbog vizije, koja je vidljiva, ni zbog scenografije, koja je pamtljiva, ni zbog kostima, koji su vizualno lijepo pristajali izvođačima. Nego zbog toga što ukupna vizura umjetničke ideje toliko odudara od Verdija i „tuče“ se sama sa sobom da bi netko tko ne poznaje partituru mogao pomisliti da je zalutao u pogrešnu epohu ili barem pogrešan libreto. Ako bi argument išao u smjeru da je ova Traviata ciljala na svevremenost, netko ipak mora reći „Car je gol“ i primijetiti da libreto kao takav ne dopušta prostor u kojemu ovo djelo može skrenuti u suvremenost – našega vremena. Kurtizana u balskom veselju, bijeg u ladanjsku kuću, prodaja kočije zbog egzistencijalnih problema, smrt od tuberkuloze i ljubavnih jada – sve to vrišti romantizam. Violetta i Alfredo u odjeći koja većinski odgovara duhu epohe u kojoj su likovi zamišljeni drastično odskaču od zbora koji bi se prije mogao zamisliti kao kakva zabava 1990-ih, ktome postavljeni na tri platforme s kojih kao tračeri proviruju kroz zastore, stojeći pritom u položaju koji em smeta pjevačkoj posturi i stabilnosti, em ne odgovara raspoloženju dijelova u kojima zbor igra važnu ulogu. Najpoznatija svjetska napitnica „Libiamo ne' lieti calici“ naprosto traži zbor kao sudionika, priziva dionizijevsku atmosferu, vinsko veselje, adhortativom u samom libretu poziva na užitke. A vidjeli smo redateljsko rješenje koje je gotovo sakrilo zbor i sasvim im ograničilo scenski pokret. Verdijanskoj atmosferi nikako nije pomogao ni čest zvuk padajućih papira i baletne točke koje su, nimalo ne osporavajući njihovu vrijednost, skrenule pozornost s pjevača i ograničile im prostor.
Zbor je također je imao trenutaka ritmičkih diskrepancija s maestrom Bučevićem i nesnalaženja u promjenama tempa, a ni povratak u pravi tempo nije promptno manevriran. Dobro pogođen karakter pjevanih dijelova (jasno razgraničenje kad interpretiraju gotovo bakanalijsko veselje, a kad osuđuju Alfredov nesmotren i nekavalirski čin koji je potpuno otvorio dramatiku tužna završetka opere) poprilično je upropašten činjenicom da ih se nije postavilo na središte pozornice. Zbor zaista ne može i ne treba iz zapozorja izvikivati dijelove gdje Verdi naznačuje sudjelovanje u radnji, a njihov neupitan talent mora više doći do izražaja.
Da nevolja bude veća, ni solisti nisu bili na vrhuncu svojih pjevačkih izvedbi, uz nezanemariv broj intonativnih nečistoća. Inače izvrsni Max Jota, koji glasovno odgovara ulozi Alfreda, u prvome je činu djelovao umorno, borio se s dahovima i kasnio za dirigentovom rukom te se stjecao dojam da će vrlo teško doći do kraja fraze. Ljepotu svog tona pokazao je tek u drugom činu. Arija i cabaletta (Lunge da lei.. De miei bollenti spiriti... O mio rimorso) zvučale su puno spremnije, tonovi su bili dobro podržani, pozicija ispravna, a visine čiste.
Lana Kos, koja je u zagrebačkoj izvedbi bila korektnija i konkretnija, na trenutke je djelovala poprilično nesigurno, kao da se radi o svojevrsnoj probi za nastup. Visine su bile oštre i nedostajalo im je jasnoće, stjecao se dojam da Aida ili Tosca pjeva Violettu. Svako povlačenje u piano na visokim i prijelaznim tonovima rezultiralo je stisnutim tonom koji jedva da je bio dosegnut – i to ne u dijelovima koji zbog Violettine plućne bolesti zahtijevaju recitative. Iako smo naviknuti na Kos kao izvrsnu Violettu, čini se da se njezin glas razvija u drugom smjeru. Činjenica je da sve više pjeva uloge dramskog faha, poput Leonore ili Butterfly, koje joj sve više leže.
Sve u svemu, splitska je „La Traviata“, kao i svaka Verdijeva opera, djelo koje će uvijek imati svoju vjernu publiku, ali ta publika s godinama – jasno i opravdano – ima sve veća očekivanja. Ponekad izbjegavanje „već viđenog“ može otići u smjeru čija se interpretacija previše kosi s umjetničkom bazom kojoj se ipak mora prići s određenim poštovanjem prema tradiciji.
