Vedrana Rudan na svom je blogu odala počast Nikoli Piliću u tekstu u kojemu tvrdi da je on volio Split "onako kako slijepo i iracionalno volimo nekoga tko nas ne voli". Rudan se na blogu dotaknula odnosa Nikole Pilića i Splita i za pojedince u splitskom sportu nije imala lijepe riječi.
Njezin tekst prenosimo u cijelosti.
Nikolu i Miju poznajem dvadeset i pet godina. Njegovom sam smrću izgubila brata, najboljeg čovjeka koga sam ikad srela, svjetskog čovjeka.
Kad bih bila sama sa sobom i u svojoj glavi nizala sve njegove titule osjetila bih strahopoštovanje i čast što eto baš moj muž i ja gotovo svakodnevno s njim i Mijom razgovaramo telefonom, srećemo se na kavi u Opatiji ili na ručku u Ribici u Rijeci.
Sjedeći s njim za stolom vidjela bih samo dobrog čovjeka uvijek baš uvijek spremnog na praštanje. Vidjela bih samo dobrog čovjeka… Kao da je to malo? Kao da takvih u životu srećemo na tisuće? U mom životu on je bio i ostao jedini. Vi nikad nećete upoznati biće toliko bez mržnje, bez zlobe i uvijek spremno na oprost. Priznajem, daleko sam od takvog bića pa me ta njegova osobina da može podnijeti najgore uvrede dovodila do bijesa.
Kako možeš, kako možeš tako hladno, tako racionalno, tako pun milosti prijeći preko te svinjarije? Smijao se mom strastvenom nastupu, bili smo različiti ljudi. Moja tolerancija prema nečijoj prostoti ne postoji, o oprostu da ne govorim.
Ali Pilić je bio kršćanin.
Evo priče, samo jedne u nizu odvratnih priča iz Pilićevog života o kojoj nitko neće napisati ni slova. Splitski teniski liliputanci, preciznije štakori, ovih su dana izašli iz svojih rupčaga i danas pričaju drugu priču. Zašto i ne bi? Golijat je mrtav. Gadovi, može li Pilić ikad umrijeti? Vi ćete crknuti.
Krećem. Split je Pilićev rodni grad, grad koga je volio, ne naglašavam bez veze, volio, perfekt dakle, čitavim svojim bićem. Nikola je volio Split onako kako slijepo i iracionalno volimo nekoga tko nas ne voli.
Ne poznajem Splićane, ovdje i ne pišem o Splićanima nego o ljudima iz splitskih teniskih krugova koji svoju ljubomoru prema svjetskom velikanu nikad nisu uspjeli sakriti. Mišići, gadni, zlobni. Znali su da na njihove uvrede neće reagirati pa su često prelazili svaku mjeru.
Zauvijek ću zapamtiti dan kad Pilića prvi put nisu ubacili u nekakvu svoju Halu slavnih jer nije “skupio dovoljno bodova”.
Na svoje sam uši čula kako je ulazak u onu Halu izbjegao “za dlaku”, to mu je objašnjavao jedan od “velikih” Splićana, imao je preko dva metra, jer su drugi jednostavno “dobili više bodova”. Ne razumijem se u sport ali se jako dobro razumijem u ljudsku zlobu. Gledala sam Nikino lice. Nije se čak ni podrugljivo nasmiješio. Bio je iznad splitskog smeća koje se usudilo nekolicinu ljudi proglasiti većim od najvećeg bez da im oči od srama iskoče iz zlih glavušina.
Čini mi se da je tu ljubav između Nikole Pilića i Splita zauvijek pukla. Bilo je tu i skidanja Pilićevih fotografija sa zidova splitskog Tenis kluba. Jednom je veliki igrač Ančić rekao da neće u Splitu igrati dok ne vrate sliku na zid, vratili su je, kad je Ančić otišao opet su je skinuli.
O tome kako Slobodna Dalmacija naglašava da je Pilić “oženio Srpkinju” toliko je splitski đir da ne treba komentirati. Ti bolesnici nikad neće shvatiti da neki ljudi žene ljubav, ne naciju.
U svakom zlu, ma koliko bilo odvratno, ima i nešto dobro. Nikola Pilić je davno zauvijek ostavio Split i doselio u moj rodni grad Opatiju. Tu će i počivati u miru. Sigurna sam da su građani Opatije ponosni što će s nama ostati Nikola Pilić, veliki, svjetski čovjek.
Splite, znam, poznata je to priča, sad ćemo slušati kako će Pilić u gradu koji nije njegov dobiti ulicu, možda čak i trg… Vjerujem da mu je ovih dana slika vraćena na zid Teniskog kluba.
U Splitu samo mrtav Pilić može biti veliki Pilić.
