Zaštita podmorja tzv. "no take" zonama bi hrvatski ronilački turizam učinila puno atraktivnijim, a benefite toga bi osjetili svi, od ronilačkih škola do ribara i lokalnih zajednica. Riječ je o posebnom obliku zaštite kojim se u potpunosti zabranjuje bilo kakva eksploatacija podmorja zbog zaštite ekosustava i kulturnih dobara, a pokazale su se odličnim u očuvanju bioraznolikosti, ali i razvoju gospodarstva.
– Kao ronilačkoj destinaciji najviše nam se prigovara da u našem podmorju ne možete vidjeti ribe i to je činjenica. Imamo primjer susjedne nam Italije koja je također bila potpuno opustošena, ali su odlučili zaštiti nekoliko zona što je dovelo do pravog turističkog buma. Danas se u jednoj takvoj zoni, Portofinu, ronjenje naplaćuje 3,5 puta skuplje nego u Hrvatskoj. Kod nas je prosjek cijene zarona oko 25 eura, a kod njih oko 70 – ističe predsjednik Zajednice ronilačkog turizma Hrvatske gospodarske komore Vedran Dorušić, dodajući kako bi i mi u Hrvatskoj trebali zaštitili određene zone jer bi one vrlo brzo postale atraktivne za ronilački turizam i privukle veći broj gostiju.
A veći broj gostiju je dobra vijest za sve jer se radi mahom o turistima veće platežne moći koji tek jednu petinu (18 posto) svog budžeta troše na ronjenje, dok ostatak potroše na smještaj, hranu, suvenire i sl. Dakle, s četiri petine budžeta jačaju gospodarstvo lokalne zajednice, a kako dolaze nešto ranije od špice sezone i ostaju duže, poput nautičara, produžuju i turističku sezonu.
Koliko novca zapravo donosi ronilački turizam pokazuje primjer Egipta koji je pametnom politikom zaštite podmorja postao jedna od vodećih destinacija za ronjenje u svijetu. Danas im ronilačka atrakcija i olupina potopljenog broda SS Thistlegorm donosi više prihoda od piramida u Gizi.
– Mi takvih lokacija imamo mnoštvo, rekao bih da smo sigurno broj jedan u Europi, pa i u samom svjetskom vrhu prema broju olupina u moru koje imaju atraktivnost i povijesnu važnost. No, problem je što osim tog željeza ne vidite niša, nema ribe, dok na drugim sličnim lokacijama možete vidjeti ogromne kirnje i zubace koji dolaze do vas i ne boje se ronioca. To privlači ljude, ali kod nas još nije dovoljno osviješteno koliko bogatstvo imamo pa se događa da ljudi bacaju sidra na lokacije gdje imamo olupine brodove koje su kulturna dobra – objašnjava Dorušić, uz napomenu kako bi se zaštitom odabranih područja brzo obnovio riblji fond, što bi odmah privuklo i ronioce. Radi se o malim područjima pod zaštitom, od par četvornih kilometara, koja ne moraju biti u nekoj važnoj ribolovnoj zoni, ali moraju biti pogodna za mrijest. To se određuje u dogovoru s biolozima, a kad se jednom ustanove, vrlo brzo se regeneriraju i za njih se pročuje.
Takav tip zaštite u pravilu nailazi na otpor malih ribara, ali je zapravo odlična vijest za njih jer s obnovom ribljeg fonda dolazi do efekta tzv. prelijevanja ribe u susjedna područja gdje je lov dozvoljen. Brojne znanstvene studije, od Mediterana do Tihog oceana, pokazuju da je biomasa u zaštićenim područjima u prosjeku za 670 posto veća nego u susjednom nezaštićenim područjima. Ribe iz zaštićenih zona žive dulje i mnogo su veće od primjeraka iz okolnog nezaštićenog mora, a upravo u veličini bi mogla biti tajna brze obnove populacije. Naime, istraživanja su pokazala da veći primjerci riba proizvode puno više ikre. Tako kirnje veličine 50 centimetara proizvode oko milijun jajašaca, dok samo deset centimetara veće ženke proizvode oko 3 milijuna.
– Imate odličan primjer Novog Zelanda gdje su se mali ribari borili protiv zabrana u zaštićenim zonama, a danas inzistiraju da se uspostavi više zaštićenih zona jer imaju bolji ulov u okolnim područjima – naglašava Dorušić, dodajući kako je problem i u nadležnim institucijama koje su se do sad uvijek pozivale na problem nadzora, pod izlikom – što ako mi to proglasimo zaštićenom zonom, a ne budemo je mogli kontrolirati.
– Danas možete uz pomoć video nadzora i ultrazvučnih sondi u stvarnom vremenu vidjeti što se događa na zaštićenim lokacijama i alarmirati nadležne službe, tako da problem kontrole više ne može biti izgovor. Uostalom, prema iskustvu drugih zemalja, nije ni potrebna neka posebna zaštita jer većinu tih zona čuvaju sami ronioci i dojavljuju policiju ako dođe do devastacije – pojašnjava Dorušić i ističe da se u turizmu najteže boriti s konkurencijom radeći ono što svi drugi znaju, poput iznajmljivanja soba i apartmana.
– Ali kad imate proizvod koji je drugačiji, zanimljiviji i specifičniji, poput ronjenja, onda nije tako teško doći do gostiju i uvijek ćete biti popunjeni. Trebamo se boriti za zaštitu podmorja jer je to donosi dobrobit za sve, a ako se sami nećemo potruditi, nitko drugi to neće učiniti za nas – zaključuje Dorušić.
