Danas se u sumrak na nebu iznad velikog dijela srednje Europe, pa tako i Hrvatske, mogla se vidjeti iznimno rijetka meteorološka pojava. Radi se o noktilucentnim oblacima, jedinim oblacima koji se ne nalaze u troposferi nego visoko u stratosferi.
Pojava se poklopila ne samo sa razvedravanjem nego i bitnim poboljšanjem vidljivosti koje je nastupilo nakon pet dugih dana u kojima je bila zastupljena iznimno visoka koncentracija pustinjske prašine u zraku.
Ovi se oblaci iznimno rijetko pojavljuju u umjerenim zemljopisnim širinama, pa njihova pojava u našim krajevima ne prođe nezapaženo. Večeras su brojni Crometeo fotografi zabilježili ove prekrasne oblake na nebu iznad Jadrana koje je podarilo znatno više vedrog neba.
Noćni svijetleći oblak, svijetleći noćni oblak ili noktilucentni oblak (međunarodna kratica NLC) je najviši oblak na Zemlji. Pojavljuje se u ljetnim mjesecima u visokim zemljopisnim širinama na visini od 76 do 85 kilometara, i to u dubokom sumraku kada se Sunce nalazi ispod obzora (horizonta), a oblak je još obasjan Suncem.
Zlatne je ili crvenosmeđe boje blizu obzora, a više na nebu plavobijele, povremeno i grimizne boje. Pretpostavlja se da se sastoji od ledenih kristala, vulkanskoga pepela ili meteorske prašine.
Nekoliko sati nakon ljetnog suncostaja (nastupio je u 17:54 sati), s prvim sumrakom nebo iznad naših krajeva, kao i nad većim dijelom Europe “ukrasili” su noćni svijetleći oblaci ili noktilucentni oblaci (NLC).
Noćni svijetleći oblaci relativno su nova pojava na nebu. Tajanstveni, električno plavi pramenovi nalik cirusima u dubokom sumraku sve su izraženiji i sve ih je lakše vidjeti čak i s naših zemljopisnih širina. Vide se isključivo ljeti i njihova je sezona počela. Što su oni i imaju li kakve veze s klimatskim promjenama?
Noktilucentni oblaci nalaze se vrlo visoko u atmosferi, 80 do 85 kilometara iznad tla, gdje je zrak vrlo rijedak i vrlo hladan. Oni su najviši oblaci u Zemljinoj atmosferi. Prvi su puta zabilježeni krajem 19. stoljeća, nakon erupcije vulkana Krakatau – cijeli je svijet tada uživao u prekrasnim zalascima Sunca za koje je bila zaslužna vulkanska prašina izbačena visoko u atmosferu. Ta se prašina kasnije slegla i zalasci su ponovno postali obični, ali neobični plavičasti pramenovi još uvijek su se mogli vidjeti potkraj sumraka. Nije sasvim jasno je li vulkanska erupcija imala izravne veze s njihovom pojavom, ili su tada otkriveni jednostavno zbog činjenice da su mnogi ljudi gledali suton pa su primijetili i njih. Njihova je pojava u početku bila ograničena na više zemljopisne širine (50–65°), no s vremenom postajali su sve izraženiji i moglo ih se vidjeti sve dalje i dalje od Zemljinih polova.
Pramenovi NLC-a koje možemo vidjeti s površine Zemlje samo su rubni dijelovi mnogo veće plohe tzv. polarnih mezosferskih oblaka, no iz samih polarnih predjela nije ih moguće vidjeti zbog toga što su vrlo tanki i blijedi, te ih je nemoguće zamijetiti za polarnog dana (podsjećamo da se vide samo ljeti). Vide se samo u dubokom sumraku, kad su niži dijelovi atmosfere u sjeni, ali na visinama gdje se oni nalaze još uvijek ih obasjava Sunce.
Kako ih promatrati?
Noktilucentni oblaci mogu se vidjeti nakon sutona ili pred svitanje, 30 – 60 minuta poslije zalaska ili prije izlaska Sunca, kada je Sunce 6 do 16 stupnjeva ispod obzora. Potražite ih nisko na nebu između sjeverozapada i sjeveroistoka.
Povezanost s klimatskim promjenama?
Učestalost i intenzitet noktilucentnih oblaka u relativno je stabilnom porastu od kraja 19. stoljeća, kada su prvi put zabilježeni, što se vremenski podudara s erupcijom Krakataua i početkom Industrijske revolucije. Prema suvremenim spoznajama, proces stvaranja noktilucentnih oblaka zahtijeva tri uvjeta: niske temperature, vodenu paru i čestice oko kojih se mogu stvarati kristali. U rijetkom zraku mezosfere led se stvara tek na -123°C, a tako niske temperature zbog uvjeta atmosferske cirkulacije gore vladaju tijekom tjedana oko ljetnog, a ne zimskog solsticija. Tamo je zrak također iznimno suh i nije sasvim poznato odakle dolazi vodena para potrebna za formiranje oblaka. Znanstvenici smatraju kako bi jedan od čimbenika “dizanja” vodene pare u mezosferu mogao biti metan, jedan od najznačajnijih stakleničkih plinova, i ako je to točno NLC-ovi bi mogli biti dobar indikator atmosferskih procesa i klimatskih promjena. Za pojedine je NLC-ove utvrđeno da su nastali uslijed lansiranja raketa, ali smatra se da taj učinak nije od većeg značaja.
Za treći čimbenik, čestice oko kojih se mogu stvarati kristali leda, smatra se da su zaslužni meteori. Proučavajući podatke s NASA-ina satelita AIM (Aeronomy of Ice in the Mesosphere), lansiranog 2007. s isključivom namjenom promatranja NLC-ova, znanstvenici su doznali kako je 3% svakog kristalića leda unutar noktilucentnog oblaka izvanzemaljskog, odnosno meteorskog, podrijetla. Nakon što meteori izgore u Zemljinoj atmosferi, za sobom ostave oblak vrlo sitnih čestica koji lebdi između 70 i 100 km visine – baš tamo gdje se pojavljuju NLC-ovi. Kristalići koji tako nastanu vrlo su mali, a time se objašnjava i plava boja NLC-ova: male čestice raspršuju više kratkih valnih duljina svjetlosti (plavih), a manje duljih (crvenih).
Bilo kako bilo, znanstvenici diljem svijeta marljivo rade na proučavanju ove pojave i tajanstveni noćni svijetleći oblaci sve su manje tajanstveni. To, međutim, ne znači da su i manje lijepi: iz Hrvatske se rijetko vide i tim je veće zadovoljstvo ugledati ih. Ne zaboravite nam dojaviti opažanje na Crometeo forumu!
