Nastupati u malim mjestima ima posebnu vrijednost. Često me zovu u sredine za koje nikad prije nisam čuo. Onda mi kažu: „Ma to vam je kraj onog mjesta za koje isto niste čuli, ali je u Lijepoj našoj.“ Na kraju ih zamolim da mi samo pošalju lokaciju.
Ta mala mjesta se raduju iskreno i unaprijed. Danima se priča kako dolazi Spartanko Smotanko. A kad dođem – ne puštaju me kući. Ljudi pomažu nositi stvari, nude hranu i piće, žele ostati u kontaktu. Tamo nisi izvođač, nego gost.
Kad organizacija postane borba
Često su ta mjesta mala i slabije organizirana. Nemaju aktivnosti za djecu kakve imamo u velikim gradovima. I ne zato što nemaju uvjete – djece ima, postoji školska dvorana, dom kulture, društveni dom…
Problem je što kad se netko uhvati organizacije, sve padne na njega, a drugi ga često samo – miniraju.
Mame koje pokreću mjesta
Zato skidam kapu najčešće mamama. Onima koje, uz sve obaveze, redovito organiziraju događanja i naprave da mjesto diše. Da se ljudi druže, povezuju i da djeca imaju uspomene.
Na jednom zadnjem eventu prišla mi je mama i rekla nešto što neću zaboraviti. Rekla je da se cijelo vrijeme mog nastupa smijao čovjek koji inače sve kritizira i minira njihove ideje. Uspjela ga je slučajno snimiti dok je snimala djecu kako se od srca smiju.
„Kad se opet bude žalio, imam dokaz da mu je bilo lijepo“, rekla mi je kroz smijeh.
Zimi su ta mala mjesta često tiha i tužna. A onda se okupi par mama, zavrti se priča i vrlo brzo se dogodi čudo: netko posudi binu, netko dođe volontirati, skupi se novac za izvođače, peku se kolači, pušta se glazba, organizira se show, ples, igre, tombola…
I mjesto odjednom – živi punim plućima.
E to je moj posao. I posebno me raduje kad to uspijem napraviti u malim mjestima, s roditeljima koji nemaju funkcije, nemaju budžet iza sebe i koje se „ništa ne pita“.
Ali za svoju djecu – oni uvijek nađu način.
