Duboko u Keniji, tri sata vožnje od glavnog grada Nairobija, smješteno je mjesto Ndalani u kojem djeluje jedno od 11 afričkih sirotišta koja je u Keniji utemeljila organizacija MCF „Mully Children’s Family“. Svoj doprinos pomoći u podizanju i uveseljavanju djece daju brojni volonteri, a nedavno se sa svog drugog posjeta vratila i zadarska studentica, Vodičanka Ela Ivas.
Svoj poziv sestrinstva odlučila je već prošle godine nadograditi osobnim iskustvom pomoći potrebitima. Prijavila se za volontiranje u Keniji preko organizacije koja siromašnoj djeci iz Afrike želi dati priliku da jednog dana postanu liječnici, učitelji, inženjeri, da prekinu krug siromaštva i pomognu onima koji dolaze iza njih. Imala je priliku raditi s američkim medicinskim timom, od kojega je naučila puno korisnih stvari za svoju struku, nakon čega je čvrsto odlučila vratiti se. Njezina želja nedavno je ispunjena te je ona odradila novi volonterski angažman.
'Djeca koja su me upoznala prošle godine prepoznala su me i dočekala zagrljajima'
- U Keniji nas je dočekala temperatura od preko 30 stupnjeva. Dobrodošlica je ponovno bila nezaboravna pa smo odmah nakon dugog puta u nedjelju išli u crkvu, gdje nas je dočekao njihov zbor pjesmom. Svake godine imam osjećaj da je sve bolje organizirano. Djeca koja su me upoznala prošle godine prepoznala su me i dočekala zagrljajima. Budući da ih je oko 1.200, naravno, teško je sve ih upoznati i zapamtiti, ali svaki taj ponovni susret je poseban, kaže Ela nakon povratka u domovinu.
Svakog jutra od 9 sati volonteri su organizirali svojevrsne olimpijske igre, a poslijepodne je s kolegicom održavala edukacije iz prve pomoći i ženskog reproduktivnog zdravlja.
- Djeca su izuzetno pametna, talentirana i vrlo brzo usvajaju znanje. Zadnji dan smo imali vodeni rat i rat s bojama i to je bilo nešto nezaboravno uz smijeh, trčanje, kaos, ali onaj najlipši mogući. Stvarno predivno iskustvo koje ću pamtiti, kaže Ivas, studentica treće godine sestrinstva na Sveučilištu u Zadru.
MCF je organizacija koju je osnovao Charles Mulli, koji je odrastao u siromaštvu u Keniji, ali je kasnije izgradio uspješnu poslovnu karijeru i organizirao sirotišta utemeljena na kršćanskim vrijednostima: ljubavi prema bližnjemu, služenju, solidarnosti i vjeri. Organizacija ima devet sirotišta u Keniji i dva u Tanzaniji, a u Hrvatskoj djeluje i MCF Hrvatska, koju vode Matija Gorjanec i njegov kolega Mihael Bermanec.
Nakon boravka u Keniji promijenila je pogled na život...
- Boravak u Keniji najviše mi je promijenio pogled na to koliko mi znamo biti nezahvalni za stvari koje imamo. Naučio me većoj zahvalnosti i još me više približio Bogu. Shvatila sam da i male stvari, koje nama možda izgledaju beznačajno, nekome mogu značiti jako puno. Kad čujem životne priče djece i vidim kroz što su prošli, a opet koliko se bore i idu naprijed, to mi pokaže koliko su zapravo snažni. To me stvarno promijenilo. Ono što me uvijek iznenadi je stvarna slika siromaštva. I u Hrvatskoj ima siromaštva, ljudi koji se bore iz dana u dan i beskućnika, ali kod nas je to nekako manje vidljivo, kao da je skriveno. Tamo je to ogoljeno i vidiš koliko je teško izaći iz tog začaranog kruga. Mi često mislimo da za sve postoji jednostavno rješenje, ali to su zablude. Nekad ljudi jednostavno nemaju jednake prilike ni mogućnosti, kaže Ela.
Što je „gura naprijed“ u njezinom volonterskom angažmanu za afričku djecu?
- Najvrjednije što im mogu dati su ljubav i prisutnost. To je ono što sam i sama primila kroz vjeru i što želim prenositi dalje. Nije uvijek lako kad je toliko djece, ali trudim se biti tu za njih. Od konkretnih znanja, mislim da su jako važne edukacije iz prve pomoći jer nemaju uvijek pristup zdravstvenim informacijama, kao i predavanja o reproduktivnom zdravlju za djevojke. Ako barem dio tog znanja ostane s njima, to mi je već puno.
Zahvaljuje svojim kolegama i profesorima na podršci, posebice pročelnici Odjela za zdravstvene studije Klaudiji Duki Glavor, koji su joj dali veliku podršku i pomoć u njezinom angažmanu.
- Na Sveučilištu sam do sada imala podršku profesora i kolega, što mi puno znači. Mislim da se volontiranje cijeni. A koliko je bitno? Po meni jako. Volontiranje oblikuje karakter, uči te poniznosti i empatiji, što je posebno važno danas kada se često naglašava uspjeh, natjecanje i “biti iznad drugih”. Mislim da nas volontiranje vraća na ono bitno: služenje drugima i čovječnost.
