Darija Bujas u rubrici "Pitaj Dariju" na mail je dobila još jedno pitanje. Evo što je pitala čitateljica Dalmacije Danas.
Poštovana gospođo Darija,
Ne znam kako i odakle da krenem. Kako objasniti da mi je puna kapa unučadi. Satrali su mene i mog muža. Naravno volim ih više nego samu sebe, živim za njih, ali ušla sam u godine kada želim mir, a ne po cijele dane trčati za njima po kući.
Svi bi rekli za moju unuku, curica pa mirnija, ma kakvi, ona ne stane od kada uđe u stan, pa ne izađe. Mlađa i sto puta gora od maloga, jer ga imitira u njegovom skakanju. Naravno, idu u vrtić, ali moj krasni sin uvijek zamoli da ih mi preuzmemo, da može njegova žena na miru skuhati ručak. Onda ostanu kod nas jer moraju na miru ručat i odmoriti poslije posla.
Tek kada se gospoda odmore, udostoje se doći po djecu. Skoro svaki vikend su kod nas jer roditelji moraju izaći i odmorit glavu. Naravno ja svaku nedjelju kuham ručak, jer su njih dvoje smantani od prethodne noći bančenja. Neki dan me pita sin, kada ću u penziju jer bi oni treće!
Ma je l' vi čujete što me on pita, ne da ja i muž idemo na putovanja već da odgajamo unučad? Muž me stalno moli da mučim jer bi se mogla nevjesta naljutit i ne bi dozvoljavala da viđamo djecu. Moram vam priznat, da me vrag ne čuje, voljela bih da se koji dan i naljuti da se odmorimo.
Molim vas iz srca, savjetujte me kako da ja i moj muž uživamo u zasluženom miru, a da ne naljutim sina i nevjestu. Jer ipak ne mogu zamislit da dva dana ne vidim moje male Indijance.
Danica
DARIJA:
Umorna gospođo Dragice,
Krivo ste startali, za ovo što vi sada proživljavate nije kriv sin, a još manje nevjesta. Ne možete dati nešto, a onda naglo uzeti. U stilu, vrati moje krpice. Kod vas, vrati moje vrijeme.
Kada nam se rodi unučad, ja ih imam troje, po cijele dane samo bi ih gledali, tako da postanemo smetnja djeci ili neki to okrenu u svoju korist pa nas uvuku u svoj život. Ne što obožavaju naše prisustvo, već što nas trebaju i kada više ne trebamo odbace, baš kao staru „krpu“. Ne što nas ne vole, već više im nismo potrebni u njihovom životu, dok mi sve godine nismo stvarali svoj. Svaku sekundu posvećivali njima, kada nismo s njima, čekamo kada će nas nazvati, jer živimo jedino kada njima trebamo.
Ja mislim da osjećaj koji vi imate, a to je iskorištavanje, istinit i samim tim fantastičan, jer će te izbjeći bol koje mnoge bake osjete odrastanjem unučadi.
Poznajem jednu dragu rastavljenu ženu, pozvala sam je na svoj rođendan. Zamislite ona nije došla jer možda, možda!!!! je nazove kćer da pričuva unuka, jer je muž na brodu.
Nemojte misliti da nije htjela doći na rođendan, jer su mi par poznanica rekli da živi kuća, dućan i kćerin stan od kad se rodio unuk. To će trajati dok mali ne poraste i postati dosadna baba, kao i naše nama. Sve koje će promisliti da nju unuk obožava, da istina je to, ali kada je daleko i dođe samo kada njemu treba.
E sada kada smo razjasnili da su nama naše bake dosadne, tako i mi unučadi, naravno uz ogromnu međusobnu ljubav. Mogu vam napisati što bih ja napravila da sam na vašem mjestu.
Naravno nikakva svađa i soljenje pameti, nikakve nagle prekide, sve polako i mudro, nadam se da vaši bližnji ovo neće pročitati. Ako pročitaju, fala Bogu, promijenite neke detalje u djelovanju.
Dobro je da unučad ide u vrtić, nećete onda osjećati grižnju savjesti, jer djeca ne mogu raditi. Jedino da krenete stavljati na svoje mjesto sina, zapamtite sina ne nevjestu, je da otputujete, najmanje 3 dana, pa onda za koji mjesec više.
Onda ubacite neko izmišljeno popodnevno „od života važnosti“ druženje, što će te smisliti, nebitno, samo da niste u stanu. Ništa naglo, malo po malo oni više neće znati kad ste doma i kad možete čuvati. To dovodi za mene najbitnijega pitanja.
-Majko, jesi li slobodna sutra da mi pričuvaš djecu?
Ova je rečenica bitna, da vas zamoli. Da vaš život nije njegovo vlasništvo, da imate vi i vaš muž svoj život, a da vam oni uljepšavaju, taj već lijep život. Uzmite uzde života, ne da vam djeca drže to uzde, a vi kao slijepi konj kaskate u nepoznato. A davno već poznatu, tugu zbog odbačenosti najbližih. Ali kada zamole i ne znaju hoće li te pričuvati, onda će poštivati svaku minutu kojom ste njima olakšali taj dan.
Vjerujte mi, svima u našem životu trebamo staviti granicu, a posebno rođenoj, najvoljenijoj djeci!
