Istina je ta da smo od 2004. do 2012. godine, dakle prije nego što je Uljanik ušao u vlasničku strukturu 3. maja, u riječkom škveru gradili sedam brodova i na te novogradnje potrošili više od 350 milijuna dolara. Veliki je to posao, a one koji imaju kratko pamćenje ja ću podsjetiti da se on dogodio u doba kad 3. maj uopće nije imao posla, kaže direktor Uljanik plovidbe Dragutin Pavletić.
Nadzorni odbor pulskog brodara Uljanik plovidba donio je u četvrtak odluku o pokretanju sudskog spora radi naknade štete koju su, kako smatraju, pretrpjeli zbog nepoštivanja odredbi državnog ugovora koji su prilikom ugovaranja brodova Pomer i Istra 2009. godine potpisali s riječkim brodogradilištem 3. maj i dva nadležna ministarstva, piše Glas Istre.
Sporazum je, prema riječima direktora kompanije Dragutina Pavletića, sklopljen kako bi se s jedne strane popunila praznina u knjizi narudžbi i osigurao posao domaćim brodogradilištima, a s druge strane pružila potpora hrvatskim brodarima, odnosno kako bi se omogućilo da gradnjom brodova uz državne poticaje odobrene po pravilima Europske unije oni budu konkurentniji na svjetskom tržištu, zaposle veći broj hrvatskih pomoraca, te povećaju broj brodova koji će svjetskim morima ploviti pod hrvatskom zastavom.
Taj sporazum, kaže Pavletić, trebao je pomoći i brodograđevnoj industriji i domaćim brodarima, međutim, dodaje, u slučaju Uljanik plovidbe nije ispunjena jedna njegova važna odredba, zbog čega je kompanija kojoj je na čelu u proteklih šest godina pretrpjela štetu koju procjenjuje na više od 11 milijuna dolara.
Prema točki 7. tog sporazuma Ministarstvo gospodarstva, Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture i brodogradilište 3. maj obvezali su se za oba naručena broda osigurati brodaru financiranje na 10 godina po uvjetima, odnosno kamatnoj stopi po kojoj su se u tom trenutku zaduživali drugi brodari na svjetskom tržištu novca. Hoće li se takvo kreditno zaduživanje brodara osigurati uz pomoć izdavanja državnih jamstava, kroz subvencioniranje kamatne stope, direktno financiranje ili na neki drugi način – bio je model koji su, kaže Pavletić, morali osmisliti i osigurati brodogradilište i država.
No to nisu učinili, te se Uljanik plovidba kreditno zadužila po kamatnoj stopi koja je bila preko 4 posto veća od one koju su kroz sporazum dogovorili, a razlika između kamata koje su trebali platiti da je ta odredba sporazuma bila ispunjena, i onoga što su stvarno platili, je ta financijska šteta koju će nakon bezuspješnih pokušaja postizanja dogovora iz Uljanik Plovidbe sad pokušati i sudski dokazati i naplatiti.
