Povodom sve većeg interesa javnosti za Istanbulsku konvenciju i općenito problem nasilja u obitelji, iz splitske udruge za pomoć žrtvama nasilja "Bijeli krug" poslano je priopćenje za javnost u kojem naglašavaju važnost ratifikacije ove konvencije i osviještavanja građana o problemu nasilja nad ženama. Priopćenje udruge Bijeli krug prenosimo u cijelosti.
- U posljednje vrijeme svjedoci smo brojnih novinskih naslova poput - OTAC IZ PAKLA ZBOG HRVATSKOG PRAVOSUĐA NEĆE PROVESTI NIJEDAN DAN U ZATVORU: Tata je udarao mojom glavom o pod i izbio mi zub jer sam ga omeo u seksu… ili OBITELJSKOM NASILNIKU 15 DANA UVJETNO: Brutalno pretukao suprugu, pa tvrdio da je udarila u usisavač.
Spomenuto navodi na razmišljanje kako prije nije bilo toliko nasilja u obitelji ili se barem nije javno govorilo o njemu. Valjda smo se svi skupa vodili idejom ako se ne vidi i ne čuje, onda ga ni nema.
Koliko god bilo mučno čitati članke ili slušati reportaže vezane uz obiteljsko nasilje, otvaranje prostora u medijima za ovu temu ipak je svojevrstan napredak u obrazovanju šire javnosti o ljudskim pravima i nedopustivosti situacija u kojima jedna osoba iskorištava ili ugrožava drugu osobu na bilo koji način. Također, to otvara i mogućnost preispitivanja kvalitete rada službenih institucija i nevladinih organizacija koje djeluju na polju rada sa žrtvama i počiniteljima.
Međutim, osim površnog pregledavanja zvučnih naslova novinskih članaka trebamo se zapitati koliko sami poznajemo temu i koliko smo u stanju kritički sagledati širi kontekst onoga što pročitamo. Znamo li koliko vrsta nasilja postoji, tko su počinitelji, a tko žrtve, koja su prava žrtava unutar institucija, poštuju li se ta prava, koja je uloga organizacija civilnog društva, kako se radi s počiniteljima kaznenog ili prekršajnog djela da bi se smanjila stopa recidiva?
U zadnje vrijeme smo prilično bombardirani polemikom oko roda i spola kao zapreke za ratifikaciju Istanbulske konvencije. Najjednostavnije je zauzeti apsolutni da ili ne stav, ali dok se vode navedene polemike zaboravljamo vidjeti pojedinca, žrtvu nasilja, stvarnu osobu u stvarnom svijetu koja se svakog dana budi i živi tu svoju stvarnost u sustavu koji je ne štiti na adekvatan način. Istanbulska konvencija je vrijedan dokument i potrebno je sagledati njegovu suštinu, kao i suštinu ostalih zakonodavnih instrumenta koji idu za zaštitom ugroženijih, neovisno radi li se o ženi, djetetu ili muškarcu.
Mi kao društvo trebamo raditi na podizanju svijesti, stvaranju aparata koji će učinkovito pružiti pomoć onima koji je trebaju i aktivno sudjelovati u poboljšanju zakonodavnog okvira i učinkovite preventive i prakse kako se naslovi sa početka teksta više ne bi ponavljali. Da bi to bilo moguće potrebno je raditi na sebi, raspolagati činjenicama, slušati, biti otvorenog uma, tražiti osobnu odgovornost za propuste pojedinaca i ne biti pojedinac koji čini propuste.
