Mi koji smo bili suvremenici stvaranja Hrvatske, sudionici najtežih operacija, bilo da se radilo o obrambenim ili o napadnim akcijama za oslobođenje, postali smo najveći sumnjivci. Od prve sumnje, do roja sumnji koje nas proždiru ne treba puno vremena.

Kako je to moguće? Jesmo li posumnjali u ideju koja nas je vodila, jesmo li posumnjali u vođu/e, konačno u svoj zdrav razum, naravno i emocije koje su nas vodile u Domovinskom ratu? Znamo li mi gdje smo bili, što smo radili, kako i zašto? Treba li nam odgovore na ta i slična pitanja dati netko tko ne da nije fizički bio s nama u ta vremena, već je svojom idejom, stavovima o onome što smo radili bio udaljen od nas i naših djela kao Mars od Zemlje? Kome mi vjerujemo, sebi ili njima?

S proslave Dana Domovinske zahvalnosti, Dana pobjede i Dana hrvatskih branitelja u Kninu 5. kolovoza 2007. godine

Prva zaustavna točka sumnje je raskrižje. Stojimo na raskrižju i ne raspoznajemo pravi od krivog puta, a znali smo ga. Mnogi su već krenuli krivim putem, a svakim daljnjim korakom brišu istinu koju su sami pisali.

Podla i razarajuća istina

Razumijemo li da se radi o bolesti, podloj i razarajućoj po istinu i same nas ?
Ovim pitanjima bombardiram sebe i vas subraću ne bi li se zaustavili čineći grijeh mišlju naspram djelu kojeg smo napravili.

Pišući o ovom ne pišem o aktualnom, pa i kroničnom stanju društvenog, političkog i gospodarskog stanja u državi, jer mi s time imamo samo površne i kolateralne veze.
Naša odlučnost, nekalkuliranje, do davanja života, nije nam dalo mogućnosti da inženjerski projektiramo državu kakvom bi je htjeli imati. Budimo realni, nismo mi imali niti iskustva, znanja, a možda niti sposobnosti kako ju skrojiti.

Vjerujmo sebi, svojoj savjesti i Gospodinu – kao da govori slika akademskog kipara Nikole Vučkovića nastala 1991. godine

To su znali oni koji nisu bili nikad s nama. Niti u onoj državi i sistemu, niti u našoj državi i sustavu. Uvijek smo bili paralelni svjetovi. U Domovinskom ratu možemo nabrojiti na prste ruku sve one koji su došli iz socijalističko buržoaskih obitelji. Njih nije potrebno miješati s onim, istina manjim brojem intelektualaca, koji su dolazili iz intelektualnih obitelji političkih disidenata ili radničkih i seoskih obitelji.

Lijek protiv sumnje je jedan jedini

Upravo ovi prvo opisani su nas inficirali virusom sumnje. Onog trenutka kad smo prihvatili sumnju i počeli se ponašati po tom vražjem obrascu, sve dobro što smo napravili počelo je propadati. Sumnja nam je ukrala naše najveće životno djelo, domovinu.

Lijek protiv sumnje je jedan jedini. Ne traži niti recepta niti plaćanja. On je u nama, počnimo vjerovati! Vjerujmo sebi, svojoj savjesti i Gospodinu. Sve dok ne prestanemo sumnjati, ne možemo biti oslonac našoj obitelji i društvu u cjelini. Oni koji bi nas trebali slijediti, s pravom će naše i najlogičnije odluke dočekati sa sumnjom. Na nama je izbor. Ili ćemo vjerom u sebe realizirati sve svoje sposobnosti, ili ćemo ih sumnjom blokirati.

Već sam se u jednoj od ranijih kolumna referirao na Deklaraciju o Domovinskom ratu. Jeli zdrav razum može prihvatiti činjenicu da nakon pet godina od završetka Domovinskog rata, sami sebi objašnjavamo karakter tog rata? Što i kome mi trebamo dokazivati? Mi , suvremenici stvaranja neovisne Hrvatske sumnjamo u svoje djelo!? Što li će tek oni neskloni hrvatskoj samostalnosti ili nove mlade generacije zakinute informacijama o Hrvatskoj i Hrvatima u XX stoljeću?

Strani mediji, pa i neki domaći financirani ne samo od “nepoznatih” mecena i hrvatskih dušobrižnika, već i mediji koje mi plaćamo iz proračuna, pišu “istinu” koja hrani našu sumnju. Dobro došla je svaka znanstvena istina zasnovana na činjenicama, ali ne i lažnim interpretacijama. Mi se ne trebamo kao neki plašiti revizionizma već naše slabosti i grijeha prema sebi i istini. Vratimo se na put vjere koji nas je krasio i kad nitko nije znao ratni i politički ishod borbe za neovisnu i demokratsku Hrvatsku.

Vjerujmo u svoje jučer, danas i sutra.

Na kraju, želim vam blagoslovljeno, vjerom i nadom ispunjeno porođenje Kristovo!