Prije nekoliko dana, sasvim diskretno, prisjetili smo se 15. siječnja 1992., dana kada smo dočekali međunarodno priznanja Hrvatske. To priznanje nije došlo preko noći. Nije došlo ni onda kada smo ga iščekivali, već kad smo se za njega vojno i politički izborili. Napokon smo na političkoj karti svijeta postali subjekt međunarodne zajednice. Do tog trenutka, odnosno tog čina priznanja, nisu protekli dani, mjeseci i godine, već stoljeća snova, borbi, krvi, tamnovanja, iseljavanja, represija te oduzimanja teritorija i prava na samobitnost.
Upornost i kontinuitet nastojanja napokon su urodili plodom. Iza nas su milijuni iseljenih, stotine tisuća ubijenih i utamničenih od raznoraznih osvajača i otimača naše samobitnosti. Samostalna i neovisna Hrvatska nije bila dar, nije plod ničije samilosti, već žestoke političke, lobističke i, ponajviše, vojne borbe.
Što se promijenilo?
- siječnja 1992., na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman je u svom govoru, između ostalog, rekao: "Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba biti“.
Što se od te izjave promijenilo?
Čini mi se da smo se od tog povijesnog datuma, izdvajajući vrijeme Domovinskog rata, pasivizirali te izgubili ideju i odgovornost spram Nje. Jednom izborena neovisnost može se izgubiti. Jesmo li odustali od Hrvatske?
Poratna Hrvatska, završno s mirnom reintegracijom, ostala je u statusu jednog velikog socijalnog, gospodarskog, političkog i inih gradilišta. Niti blizu završenog projekta. Može li država, poglavito ona koju nazivamo domovinom, biti završen projekt?
Zamislimo domaćicu koja je uselila u novu kuću i svojim ulaskom u nju nije ju oplemenila svim što dom čini mjestom ugodna življenja. Ta domaćica odnosi se, malo je reći, nemarno. Krajnje je neodgovorna, neangažirana, gotovanka bez imalo strasti i ljubavi. Usto još i kuka, želi taj svoj dobiveni dom napustiti i potražiti sreću u nekom drugom, tuđem.
Naravno da je to stvar njenog izbora, ona to može napraviti. ako tako odluči. Otići će u tuđi dom, no tamo neće biti domaćica nego spremačica. Netko odgovorniji od nje, jako brzo će je naučiti što je to rad i odgovornost prema svom, ali to nikad neće biti njen dom, već boravište, tuđina.
Umorni su i nisu više u stanju...
Sagledavajući stanje u Hrvatskoj čini mi se da prvenstveno nemamo domaćina, a ukućani se prema Njoj odnose nesavjesno, onako kako se odnosi prema nezasluženom daru. Kao i u svakom domu, postoje zabušanti i lijenčine kojima se niti jedna ideja ne dopada. Gori od njih su oni, a takvih u svakoj kući ima, koji taj dom nikad nisu prihvatili kao svoj i svakim svojim činjenjem ili nečinjenjem žele ga odbaciti.
Oni koji su se idejom i borbom dali za domovinu, sada već stariji, umorni su i nisu više u stanju nastaviti davati i raditi. Njih su odavno trebali zamijeniti mlađi kojima je to naravnim zakonom dato.
Pred mladima je dilema, ostati i boriti se ili odustati i otići. Svakodnevno svjedočimo iseljavanju mladih u neku od europskih zemalja. Ništa nova i ništa iznenađujućeg. Uvijek ih je bilo i bit će. Prva iseljavanja Hrvata spominju se još u XV. stoljeću. Velika iseljavanja vezana su za egzistencijalna pitanja kao što su: glad izazvana prirodnim pojavama, ratovi, poslijeratna „čišćenja državnih neprijatelja“ , neslaganja s političkim sustavima, nemogućnosti zapošljavanja…
Zašto se iseljavanje događa danas? Naravno da tu nema jednoznačnog odgovora. Motivi su različiti, samo ne znam jesu li uvijek opravdani. Jesmo li nešto mogli napraviti ili smo čekali da to drugi za nas naprave? Ni vlastita majka, otac ili brat ne mogu za nas graditi dom, kuću. Da bi ga svojim zvali moramo to učiniti sami.
Domoljubi ne smiju odustati
Za odustajanje nekad je dovoljna izlika, nekad opravdan razlog, ali ne pokušati boriti se svim legalnim sredstvima, ponajprije vlastitim angažmanom, što god da situacija od nas zahtjeva - minimum je onog što bi svaki domoljub trebao napraviti. U toj nedovoljnoj angažiranosti ima mnogo sebeljublja koji zanemaruju opće društvenu potrebu i odgovornost.
Migracija je uvijek bilo i bit će. One su u čovjekovoj naravi, potrebi i slobodnom izboru.
Citirana Tuđmanova izjava nastala je u trenutku međunarodnog priznanja kad sloboda i cjelovitost Hrvatske još nisu bile na obzoru. Taj čin bio je ohrabrenje i motiv za nastavak borbe, ali i obveza od koje nismo smjeli odustati. Četvrt stoljeća kasnije mi još nismo dovršili projekt. Jesmo li odustali ili posao ne znamo privesti kraju? Što god bilo, ključ je u našim rukama.
Što mladi čekaju?
Nadam se da nisu svi u redu za autobus koji vozi do neke destinacije "boljeg" života, već da i dalje ima onih smjelih i odgovornih koji će htjeti projekt Domovina dovesti kraju.
Vjerujem da ćete prihvatiti odgovornost za vlastiti život i domovinu, jer ako to ne napravite vi, vrlo rado će to napraviti netko drugi umjesto vas. Prihvatite odgovornosti za sebe, brišite samosažaljenje, malodušnost, ravnodušnost, pasivno trpljenje, nezadovoljstvo zbog nepravdi života i slično.
Ključ je u vašim rukama!
Tvoja zemlja
Tu ćeš naći uvijek dom,
srce koje kuca za te,
ruku da te prati,
majku da te shvati,
znat ćeš sve što treba znati.
Znat ćeš kako boli plač
kada tvoja zemlja pati;
ali iza svega
sigurno ćeš znati
što ti znači ovaj kraj.
To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,
tu je stari temelj, tu na kršu tvom.
Tuđin i oluje kidali su nju,
al' još uvijek tu je sve dok mi smo tu.
Bit ćeš bogat ko i mi,
kralj što ne zna što je kruna,
al' na svojoj grudi
ko i ovi ljudi
bit ćeš velik ko i mi.
Autor glazbe Alfi Kabiljo, autor teksta Drago Britvić, izvođač Vice Vukov.
