U kolopletu cijelog niza sad već službeno potvrđenih propusta i nesretnih okolnosti, nakon dramatične borbe, život je izgubio mali Gabrijel, dijete iz Metkovića. Uslijedila je sasvim očekivana reakcija uže i šire javnosti. Protesti, traženja odgovornosti, nalazi povjerenstva Ministarstva zdravstva, Liječničke komore…
Ova katastrofa u svojoj pozadini sigurno ima više uzroka. Najveća cijena je već plaćena jer je izgubljen jedan život koji nije dobio priliku odrasti, realizirati se. Šteta je nepopravljiva pa nam preostaje izvlačenje konstruktivne pouke, a ne stvaranja ogorčenosti i nepovjerenja prema cijeloj zdravstvenoj struci.
Propusti u liječenju
Tijekom Gabrijelove borbe sa svim daćama i nedaćama surovosti života općenito, pa do specifičnih metodoloških propusta u liječenju koje su ga stajale života, siguran sam da je u međuvremenu puno više života spašeno iz objektivno puno ozbiljnijih medicinskih i zdravstvenih komplikacija. Tražeći paralelno dobre primjere uz ovaj tragičan, ne želim niti najmanje relativizirati sve propuste načinjene u metkovskom slučaju.
S medicinsko laičkog aspekta, iskustvenog u organizaciji velikih sustava ali i mog “domicilnog” psihološkog aspekta, prokomentirat ću ovaj događaj.
Pomalo je neuobičajeno krenuti od zaključka, a ja ću baš tako načiniti. Uzrok ovog dramatičnog ishoda počiva u ne htijenju i to od liječnika na hitnoj pomoći u Metkoviću, preko Županije do Ministarstva i Vlade. Trebalo je napraviti više i brže od onog što je napravljeno.
Svakom završetku predstoji cijeli niz manjih ili većih događaja, odluka, pokušaja ili ne pokušaja, propusta i radnji. Sve to treba kontekstualizirati u vrijeme i okolnosti.
Kao olakotna okolnost za medicinske dionike u “slučaju Gabrijel”, spominje se vikend. Kakav po Bogu vikend? Kao da medicinska skrb prepoznaje vikende, blagdane i slične neradne dane? Zapravo ako ga prepoznaje, a reklo bi se da je tako, onda sustav očito ne živi u realitetu.
Ratni sanitet u Metkoviću
Tko će i odakle krenuti u pojašnjavanje nečega ne znam, ali ja ću od 91. koliko god to neke živciralo.
U to vrijeme sam pripadao zdravstvenom sustavu tog istog Doma zdravlja u Metkoviću, na istoj lokaciji, ali s manje opreme i kadra u predratnom vremenu.
Sjećam se toplog lipanjskog dana 1991. kada je Radio televizija Zagreb prenosila početak jednotjednog rata u Sloveniji (neš ti rata). Tada rata kao takvog još nije bilo u blizini Metkovića i većina se naivno nadala da ga neće ni biti.
Već tog lipnja pok. prim. dr. Milan Tapalović, novi ravnatelj Doma zdravlja MUP-a RH u Šarengradskoj u Zagrebu, okuplja prve liječnike dragovoljce i promišlja kako organizirati ratni sanitet najprije u okviru MUP-a. Iz te jezgre kasnije se razvio Ratni sanitet Ministarstva zdravstva RH, sanitet u HV-u. Započelo se s organizacijom mobilnih medicinskih timova, a završilo s organizacijom Ratnih bolnica po cijeloj Hrvatskoj. Kadra i sredstava bilo je malo za potrebe koje su slijedile. Materijalna pomoć u vidu medicinske opreme i lijekova nabavljala se je uz pomoć donacija, ponajviše naše dijaspore. Naši kako smo ih još tada zvali emigranti, vlastitim financijskim sredstvima i svojim nastojanjima kod lokalnih vlasti i bolnica u njihovom okruženju i nekih organizacija kao što su Malteški vitezovi i sl., dobivali su sanitetska auta, opremu i lijekovi koje su slali u domovinu.
Ratne bolnice su bile u blizini ili na samoj prvoj crti bojišta. Tako se je postizao onaj već čuveni zlatni sat od ranjavanja do operacijskog stola.
S puno stvari iz vođenja i organizacije Domovinskog rata možemo se pohvaliti, a s ratnim sanitetom pogotovo. On je funkcionirao i u Vukovaru do zadnjeg dana, zapravo zadnje sekunde obrane. Slično tome bilo je u Kostajnici, Gospiću, Slavonskom Brodu i Vinkovcima gdje su bolnice svakodnevno dobivala porciju granata. Zgrade nekih bolnica bile su gotovo skroz uništene. Sve ove bolnice koje sam kao primjer naveo osim rada na svojim adresama, imale su svoje izdvojene lokacije na najpotrebnijim mjestima, a sve s nakanom neprekinutog pružanja usluga što bliže primatelju usluga. Bez zračnog prijevoza osiguralo se da većina unesrećenika bez obzira da li se radilo o civilima ili vojnicima, o ranjavanju ili bolesti ima standard zlatnog sata.
Osigurana sredstva, ali bolnice nema
Kako je to bilo moguće? Prevladati sve objektivne poteškoće bilo je moguće jedino nevjerojatnom motiviranošću svih medicinskih djelatnika izuzev onih koji su prešli na neprijateljsku stranu.
Dobrom organizacijom koju sam već dijelom gore opisao i na kraju velikim osobnim zalaganjem postignuti su iznimni medicinski rezultati mjerljivi s najopremljenijim bolnicama bilo gdje u svijetu.
Na niti jednoj razini nije nedostajalo HTIJENJA, kako na političkoj, operativnoj tako i najnižoj taktičkoj, provedbenoj razini (u svakoj ambulanti, operacijskoj sali…) Da bi se nešto uspjelo pa i kada to objektivno nije za očekivati, potrebno je veliko htijenje. Ratni sanitet bio je nešto sasvim novo. Za njega nismo imali razvijenu doktrinu niti sredstva. Rezultati su ukazali da je to moguće, vrlo uspješno, gotovo zadivljujuće.
Jedna od ratnih bolnica bila je u Metkoviću. Pokrivala je dobar dio Južnog bojišta uključujući i dio Hercegovine i sav civilni živalj sa svim potrebama prema zdravstvenoj skrbi.
Kako je rat završavao sve više i glasnije se govorilo da se ratna bolnica u Metkoviću treba pretvoriti u mini bolnicu za potrebe cijele Neretve. U međuvremenu je osiguran i prostor, ministar Kujundžić kaže i sredstva, ali bolnice nema. Iskreno se nadam da će ovaj slučaj s malim Gabrijelom nešto značajno promijeniti. Kao u ratu i sličnim izvanrednim okolnostima, čini se da tako i u miru, uvijek netko mora dati život da bi onima koji ostaju bilo bolje.
Nadam se da će Gabrijelova smrt biti temelj bolnice u Metkoviću kao i nova, odgovorna i učinkovita paradigma prema pacijentu i njegovoj bolesti ma gdje god da je u Hrvatskoj.
