Ne postoji niti jedna sfera ljudskog življenja, kao ni niti jedan trenutak ljudskog postojanja, a da nije vezan za politiku. Možemo li joj pobjeći ili, ako nam je data, trebamo li bježati od nje?
Odgovor na to dao je još Aristotel koji u jednoj od svojih teza kaže: “Čovjek je zoon politikon, društveno biće, biće zajednice i zajedništva, čovjek svojom prirodom konstituira grad-državu, pojedinac bez zajednice nije samodostatan i ne može opstati”. Treba li dokazivati da je branitelj zoon politikon?
Naravno da ne. Pa čemu se onda branitelji samoizopćuju iz društva? U tom činu ima toliko samodestruktivnog, gdje svoju slobodu i obvezu odlučivanja guramo u tuđe ruke, jer ne bi htjeli biti odgovorni. Kome više vjerujemo, sebi ili drugima? Odgovornost nam je dana naravnim zakonom i nedopustivo je bježati od Bogom dane obveze.
Branitelji su dio socijalne zajednice i izvan nje ne mogu živjeti punim ljudskim životom. Molim vas braćo po oružju, ostavimo se tih floskula lažnog i nametnutog čistunstva u samoizolaciji. Mi smo bili i jesmo zoon politikoni koji krojimo politiku i kada bježimo od aktivnog sudjelovanja u njoj, dajući priliku drugima da u naše ime odlučuju. Politička potkusurivanja s braniteljima moguća su samo onda ako se mi odreknemo svog prava na političko odlučivanje.
U svitanje najveće neizvjesnosti u našem političkom životu, usudim se reći životu uopće, na Referendumu o hrvatskoj samostalnosti, 19. svibnja 1991., mi smo odlučili o smjeru u kojem će dalje ići hrvatski narod. Za taj čin preuzeli smo odgovornost i konzekvence dajući jamstvo svojim životima. Prihvatili smo ideju dr. sc. Franje Tuđmana o borbi za stvaranje neovisne Hrvatske. To je najvažnija politička odluka u kojem smo sudjelovali, a danas, danas izbjegavamo i lokalne, komunalne izbore; odluke hoće li se graditi dječji vrtić, cesta, bolnica… Zašto, molim vas zašto? Dajte mi samo jedan suvisao odgovor i posut ću se pepelom, ma i žarom.
Bože mili koliki smo politički prostor dali onima koji u Hrvatsku nisu uložili ni truna ljubavi, ni znoja i ni krvi. Koliko u nizu neprospavanih noći uz ognjenu glazbu svih kalibara, koliko jauka ranjenih suboraca, krvi svoje i smrti koja nas je vrebala u svakoj sekundi? Tko će je to čuvati od onih kojima ne da nije na srcu, već im je meta razaranja? Puštamo da nam državom kormilare samoljubivi apatični aparatčici koji svojim hladnim, neživotnim, birokratskim odlukama prazne Hrvatsku od Hrvata. Onima koji se stide svojih kršćanskih korijena i svega onog što Hrvati jesu. Pa se onda pitamo: “Kada će Hrvatska dobiti predsjednika, premijera koji se za nju borio?”. Kome je ova država najveći životni projekt, a kome poluga moći i samoaktualizacije?
Ako nakon svih ovih pitanja i konstatacija još i dalje mislite da se branitelji ne trebaju baviti politikom iz bilo kojeg razloga, znajte da smo se odrekli svog životnog projekta, svog čeda. Mislite li da je to politički korektno – uredu, ali nije ljudski, kukavički je i neodgovorno.
Ja s tom stigmom ne želim živjeti.