Mjesec svibanj u hrvatskoj memoriji pun je raznih teških sjećanja, bilo na Domovinski rat, bilo na II. Svjetski rat. Svi ti događaji, sve te reakcije na njih, nisu na mene djelovale poticajno za pisanje, naprotiv inhibitorno. Puno nedosljednosti, dvostrukih aršina, neznanstvenih interpretacija i političkog kalkuliranja. Sve to utjecalo je na mene stavljajući me u stand by režim, s potrebom, ali bez snage i bistra uma.
Kronološki, prva moja ljutnja i razočaranje vezano je za uvod Sjednice Vlade RH koja je održana 2. svibnja. Predsjednik Vlade pozvao je članove Vlade da minutom šutnje odaju počast stradalima u Borovu Selu.
Sama formulacija "stradali“ bez obrazloženja „kako“ i od „"koga“, pokvarila mi je raspoloženje. Jučer, danas, sutra, za 100 ili 1000 godina, ako netko želi komemorirati taj događaj treba jasno i glasno reći što taj dan komemoriramo. „Stradali“! Tko su ti stradali, od koga su stradali, kako su stradali? To su pitanja ili bolje reći generalije koje treba objasniti.
Nema tu ništa podrazumijevajućeg. Nema tu mjesta nečemu što se naziva politička korektnost. Tu postoje dvije stvari. Korektnost prema ubijenima i istina. Nikakva politička korektnost ne smije zasjeniti istinu, bez obzira koliko će to Milorada razjariti . Treba li otići u Izrael da bi se lekcija patriotizma naučila, a ne po Briselski izrelativizirala?
Slično je bilo i sa Bleiburgom. Stalno nam se događa princip dvostrukih mjerila, političkih kalkulacija kako se dodvoriti što širem spektru biračkog tijela, zaobilazeći cilj i svrhu komemoriranja kao i osudu počinitelja.
A onda, 22. lipnja , obilježen je Dan antifašističke borbe. Ukoliko netko postavi pitanje zašto taj dan, a ne dan nastanka Labinske republike koji je najstariji svjetski dan ustanka protiv fašizma, automatski će biti proglašen revizionistom.
Što je zadaća znanosti nego li sumnja i revizija netočnosti? Ali što će reći drugovi?
Kako bi laž, poluistine i relativizacija bliže i dalje povijesti bio standard u odgoju i izobrazbi mladih, pobrinut će se ministrica Blaženka Divjak.
Već vam je jasno da je moj dominantni fokus braniteljska populacija, stoga ću i u ovoj kolumni biti dosljedan.
Medeni mjesec između branitelja i ostatka društva, kada se je braniteljima zahvaljivalo (faza zahvalnosti) završila je negdje prije dvadeset i koju godinu. Ništa čudno. Svaka burna emotivna reakcija, jednako brzo splasne. Od onih kojima se zahvaljivalo, slavilo, do onih koji su postali teret, nije baš dug put.
Invalidi su kroz Zakon o pravima hrvatskih branitelja honorirani mirovinom. Oni koji nisu imali vlastiti smještaj, dobili su ga od države. Istina još uvijek postoje liste čekanja za one koji to pravo nisu do sada uspjeli konzumirati. Htjeli ne htjeli svako honoriranje izaziva oblik zavisti, a i postavlja se pitanje od kojih sredstava to ostvariti? Novčana sredstva koje za tu namjenu treba izdvojiti, pretače se u broj vrtića, osnovnih škola, bolnica, milijardi potrebnih za propalu i nekonkurentnu brodogradnju gdje su menadžment i političari mrsili brk. Rijetko se u taj kontekst stavljaju neki drugi troškovi poput obnove u srpskoj agresiji uništenih kuća i infrastrukture, donacije za 1001 nevladinu udrugu za sve i svašta osim za Hrvatsku.
Tu fazu možemo nazvati fazom racionalizacije, premda ona nije samo racionalizacija jer je obojena i subjektivitetom onih koji nisu „iskoristili“ priliku biti Tuđmanovom dragovoljačkom vojskom, često u različitim kontekstima nazivanom "plaćeničkom".
Prvi put sam doživio da me netko naziva plaćenikom kada sam u društvu kolega časnika 1993. godine na Poljudu pratio utakmicu Hajduka i Dinama, finale kupa HNL-a. Na toj utakmici Tuđman je ispraćen sa stadiona zvižducima i prije kraja utakmice.
Poslije utakmice, grupa navijača , počela je urlati na skupinu u kojoj sam se nalazio riječima :“Tuđmanovi plaćenici, Tuđmanovi plaćenici“ . Slijedile su salve razno raznih uvreda.
To je bio prvi znak da je prije očekivanog vremena došla faze koju ću nazvati negacija.
Vremenski kontekstualno to je vrijeme kada je Dalmacija bila u čestim redukcijama struje zbog uništene brane i HE Peruča , te plodonosnog Feralovog, medijskog linča.
Osjećao sam se jako pogođen, podcijenjen i uvrijeđen. Koji po bogu plaćenik, pa ja sam samo dragovoljac.
U literaturi nigdje nisam naletio da dok rat za oslobođenje domovine još nije ni gotov, da je došlo do inverzije odnosa prema braniteljima. Naravno da u isti kontekst ne možemo staviti rat u Vijetnamu.
To sam protumačio kao nezahvalnost što smo uopće uspjeli zaustaviti neprijateljsku agresiju, vratiti krajnji jug Hrvatske, proširiti oslobođeni teritorij Ravnih kotara i osloboditi područje oko brane i HE Peruče.
Mogao bih govoriti i o antihrvatskom raspoloženju manjeg dijela ljudi iz Hrvatske, njihovom žalu za propalom državom ili najkraće nečem što je najviše podsjećalo na Orjunu. Jesam li u pravu, ostavljam na razmatranje povjesničarima suvremene hrvatske povijesti.
Treba se pomiriti s činjenicom da ne vole svi samostalnu Hrvatsku. Ta jasna polarizacija, hrvatsko - antihrvatstvo, tuđmanizam - antituđmanizam i njegovi plaćenici, plod je repine koju vučemo od 1918 i nastanka prve Jugoslavije, druge Jugoslavije koja nije donijela hrvatsku neovisnost i demokraciju, već federaciju i drugi totalitarizam.
Iako, još uvijek nezavršen proces demokratizacije, prvo je donio pravo slobode mišljenja i govora. Malo ili nikako se ne vodi računa o odgovornosti za izgovorenu riječ, a svaku primjedbu na takve zaključke i ponašanja nazivaju gušenjem javne riječi i sloboda. Kada će sloboda ići sa odgovornošću? Pitanje je na koje je teško dati odgovor.
Ovih dana HDZ je proslavio 30 godina od svog utemeljenja. Slavilo se je u Zagrebu, pozivalo na put i Tuđmanovu ideju. Među uzvanicima , slavljenicima, nisam baš prepoznao puno Tuđmanista. U političkom životu HDZ-a i načina funkcioniranja stranke, preživjeti od Tuđmana do Plenkovića nemoguće je, a da si ostao gorljivi Tuđmanist.
Tko su Tuđmanisti? Najveći Tuđmanisti su dragovoljci Domovinskog rata jer upravo oni s malim dijelom bivših političara i nepotkupljivih intelektualaca brane Tuđmanovu ostavštinu. Tuđmanova ostavština je patriotizam.
Da odmah raščistimo. Proces detuđmanizacije nije počeo i završio s Mesićem, nego je nastavljen preko Sanadera, Kosorice. Detuđmanizatori su doživjeli totalni krah onog trenutka kada su generali Ante Gotovina i Mladen Markač oslobođeni na Haaškom sudu. Cijeli projekt detuđmanizacije bio je građen na tome da će generali biti osuđen na Haaškom sudu, da će biti osuđena Tuđmanova politika, da će se osuditi njegov patriotizam.
Sastavnice tuđmanizma su: Hrvatska država, hrvatski patriotizam, oslonac na Europu, kršćanstvo kao supstrat te hrvatske države.
Tuđmanista nema na čelnim političkim pozicijama HDZ-a, o vladi da i ne govorimo. Prevladao je politički, rentni pragmatizam s kursom plovidbe "niz vitar“.
Dragovoljci najčešće nisu imali iskaznicu stranke, oni su bili dio pokreta kada su dijela bila izraz lojalnosti ideji i osobi koja je bila na čelu. Komad plastificirane iskaznice umanjivao je njihovu vjerodostojnost, jer što je komad karte ako izostanu dijela i požrtvovnost? Iskaznica je bila rezervirana najčešće za političke konvertite.
Danas su ti isti dragovoljci oporba. Glavni nezadovoljnici s političkom i gospodarskom situacijom. Kritičari korupcijskih afera, političkog inženjeringa, neefikasne državne uprave i svako malo neke nove afere koje svjedoče nevjerodostojnosti.
Svi branitelji nisu dragovoljci
Reakcije dragovoljaca na sve što se je od Tuđmana do danas izdogađalo, najčešće se očituju kroz rezignaciju, povlačenje u sebe i cijeli niz emotivnih i somatskih reakcija koje dodatno narušavaju njihovo zdravstveno stanje.
Dragovoljci ne predstavljaju ama baš nikakvu snagu ili bili kakav oblik čimbeništva u političkoj i društvenoj zbilji današnjice.
Preveliki broj braniteljskih udruga, sa sitnim, ponekad i krupnim partikularnim interesima vodstva udruga, umrvio je i pasivizirao najveći broj dragovoljaca.
Zašto stalno koristim termin "dragovoljac". Dragovoljci i mobilizirani su branitelji, ali svi branitelji nisu dragovoljci.
Nije se razvio kult ličnosti
Te dvije skupine nisu imale istu razinu odlučnosti, motiva i adrenalina dolaskom u rat. Dragovoljci su u najvećem broju izuzev pripadnika HOS-a , davali potporu Tuđmanu. Krivo bi bilo misliti da se nije imalo prema pojedinim Tuđmanovim političkim odlukama kritičnosti i neslaganja.
Nije se razvio kult ličnosti, premda su ga upravo stvarali politički prebjezi i politički kalkulanti.
Ljeto je, doba kada fjaka nije samo rezervirana za Dalmatince. Čekaju nas predsjednički izbori i novi test birača i briselskih ćata.
