Kada nekome nešto čestitamo, bio to rođendan, novu godinu, neki veliki vjerski blagdan, uvijek nađemo mjesta izgovoriti ili napisati dvije riječi: sreća i zadovoljstvo. Pod tim se podrazumijeva: pozitivno emocionalno stanje koje uključuje smireno zadovoljstvo svojim životom, ali i aktivno zadovoljstvo i postignuća. Kada to izostane, govorimo o frustraciji i nezadovoljstvu životom.

Frustrirani su bogati i siromašni, političari i glasači, mladi i stari, medicinsko osoblje i bolesni, prosvjetni radnici i učenici, kler i pastva, policajci i zatvorenici… Neki su frustrirani ponekad, neki često, neki uvijek.

Ogorčenost, apatija, depresija…

Namrgođena lica šetaju gradom, suznih lica čeka se na autobusnim kolodvorima i u zračnim lukama za put u bolji život. Nestrpljivost, ogorčenost, apatija, depresija, miješaju se u gorak kup.

Lepeza emocija koje prate frustraciju, izrazito je široka. Od teške depresije i suicida s jedne strane, do izrazite agresije i ubojstva s druge strane.

Frustraciju osjećamo kada uporno pokušavamo nešto postići, ali ne uspijevamo. Osjećamo se zarobljeni na svakom koraku, kao da udaramo u betonski zid, bez izgleda uspjeha. Svima nam je poznat taj osjećaj, zar ne?

U kontekstu življenja u Hrvatskoj, kao glavni uzrok frustracija Hrvati navode klijentelizam. Moglo bi se kazati da se radi o najmalignijem obliku korupcije. Na neki način, država je dobila klijentelistički karakter. Ključni cilj klijentelističkih politika i praksi je moć i utjecaj. Samim time i institucije demokracije koje posjeduju zakonodavnu, pravosudnu, izvršnu, političku ili društvenu moć, najčešća su meta klijentelističkih praksi.

Nedostatak vjere u bolju budućnost

Takva praksa živi i u medijima pa se time ne ispunjava njihova osnovna zadaća. U ovom temeljnom principu uloge i zadaće medija, te njezine posvemašnje izvitoperenosti leži i temelj trenutne opće depresije, nedostatka pozitivne političke promjene i reforme kao i nedostatka vjere u bolju budućnost.

Nemam egzaktnih podataka o frustriranosti kod Hrvata, već nekakvom svojom zamjedbom dolazim do zaključka da smo frustrirani više nego prije.

Imunološki “lijek“ za frustraciju je strpljenje i tolerancija. Izgubili smo krepost strpljenja, a prag na frustraciju je sve niži. Tolerancija nam je ostala na pojmovnoj razini. Na nju se pozivamo, a malo ili nikako je koristimo.

Škverski dragovoljci u Zagorju

Tolerancija je kao mentalna ili fizička kondicija. Nju je potrebno naučiti od malih nogu, a potom održavati i povećavati treningom.

U mojim kolumnama, glavni subjekt su branitelji, tako će biti i sada. Želim se na ovaj socijalni, zdravstveni i politički problem, referirati s točke motrišta branitelja.

U životu, kada tražimo i očekujemo – nama sada i ovdje, zaboravljamo na druge i njihove potrebe.

Braniteljima se spočitava da samo misle na svoje potrebe, da nemaju socijalnu osjetljivost, da ne prepoznaju društvene devijacije i političke marifetluke koji se njih ne tiču. Spočitava nam se sljedeće: ne dižete šator za ovo ili ono, već samo za sebe.

Foto: Dominik Tomašević

Dijelom ima istine u ovome, poglavito na onom pojavnom planu (ne prave se javni prosvjedi), no u svakodnevnim razgovorima koje vodim s braniteljima, jasno se izražava nezadovoljstvo i daje osvrt na svu problematiku u društvu. Ukoliko se javimo za nešto što prepoznajemo anomalijom, opet će nam se reći da se miješamo u sve i svašta. Naše rasprave o problemima nisu na akademskoj razini, ali su logične i s osjećajem za pravdu, etičnost…

Obrambeni i oslobilački rat

Zbog boljeg razumijevanja, napravit ću digresiju. Potrebno je razjasniti karakter Domovinskog rata, čiji su nositelji bili branitelji. Rat koji smo vodili, nije samo imao karakter obrambenog, već i oslobodilačkog. Dimenzija obrambenog nam je poznata, nisam siguran da nam je dovoljno poznata dimenzija oslobođenja. Oslobođenje je imalo zadaću osloboditi se komunističkog režima, promijeniti društveni ekonomski sustav. Formalno je i ta zadaća ispunjena, ali forma nije sadržaj.

Dok smo mi ratovali, stari komunistički kadar ušao je u gospodarske, političko izvršne i sudbene pore neovisne Hrvatske. Ako je ovom ovako kao što iznosim u zadnjoj rečenici, onda je upitna dimenzija oslobođenja i neovisnosti.
Tko vodi procese u Hrvatskoj, tko odlučuje? To su toliko prevažna pitanja jer daju odgovor na to jesmo li uspjeli u naumu ili nismo?

Po vokaciji nisam katastrofičar, pesimist ili nihilist. Prijatelji dragi, nismo uspjeli provesti naum do kraja. Ostala je nedovršena zadaća!

Što sve ovo ima veze s temom frustracija? Nezavršena zadaća vojnika, jednaka je porazu. Ovo je najveći izvor braniteljske frustracije. Hrvatsku imamo, ali nije neovisna.

Marginalizirani, društveno izopćeni branitelji, uz sve frustracije koje mogu zadesiti “običnog” čovjeka, imaju ovu, njima najveću, neoslobođenu Hrvatsku.

Poveznica svih tih vladajućih političkih krugova je, manje više, partijska prošlost, komunističko jugoslavenski elitni kružok. Dakle, ti nekadašnji partijski slugani su postali mjerilo humanosti, demokracije, morala, nacionalnih interesa i čega sve ne.

Daleko od ideje snažne države

Sve nas posebno teško pogađa gospodarsko i moralno stanje zemlje, koja je danas daleko od ideje slobodne i snažne države za koju su naši suborci dali život, a mi narušili zdravlje.
Kao što sam rekao u prethodnoj kolumni, branitelji danas nisu nikakav politički čimbenik. Ukoliko izuzmemo manji dio branitelja koji izravno participira u politici kroz članstvo ili kroz braniteljske udruge, podupiratelje svake vlasti, većinski branitelji korpus svoj politički upliv izražava na izborima, kroz izlazak na izbore ili rezignirani nekonzumiraju to pravo i obvezu.
Hipotetski, možda ova naša nadfrustracija ili super frustracija, biva okidačem naše prerane smrti, pobola i suicida.

U svibnju su se vodile ideološke polemike, koje su zasjenile sve komemorativne obveze prema izgubljenim životima u ratu i poraću.

U lipnju, politička afera oko Lovre Kuščevića. Koristeći moć političke poluge, sam je sebi pogodovao. To možda i nije za kazneni progon, ali je sigurno za moralnu osudu, koja je apsolutno izostala. Faljen Isus Lovro i društvo!

Srpanj je započeo s katastrofičnim procjenama turističke sezone, koja još nije ni došla do svog vrhunca, a već je proglašena lošom. Mediji nemaju strpljenja dočekati kraj turističke utakmice. Prije kraja prvog poluvremena, proglašavaju poraz. Bog zna što nas čeka u kolovozu. Ako se nešto spektakularno i ne dogodi, mediji će se već sami pobrinuti. I od recikliranih informacija, može se napraviti velika senzacija.

Svi ovi stresori proizašli su iz nedovršene tranzicijske zadaće. Politički sustav kozmetički je uređen, bez onih temeljitih promjena ili bolje rečeno, promjena iz temelja. Neimanje demokratskog iskustva, s bremenom komunističke svijesti, teško se korača prema boljitku.
Sad već više puta spomenuto oslobođenje od bivšeg političkog sustava nije bilo u opisu vojničke borbene zadaće već u rukama političara s demokratskim polugama, a ne strojnicama. Stoga branitelji nisu odgovorni za taj tranzicijski proces, već političari. Ostaje nam političkim putem, koristeći sve demokratske mehanizme, strpljivo i razborito taj proces privesti kraju. Upravo naš angažman oko završetka tranzicije pripomoć će smanjenju frustracije. Od pasivnih i nemoćnih, pretvorimo se u aktivne i kreativne stvaratelje, uzdam se, bolje budućnosti za sve.

Ovako je govorio Havel…

Možda sam svojim pisanjem uzdrmao moj teoretski i praktični prikaz kako se boriti protiv frustracije, kako podići prag na frustraciju i koje modele ponašanja koristiti, ali molim vas, nemojte biti pasivni, a ne daj Bože da reagirate autodestruktivno ili agresivno po druge.

Strpljivost je velika vrlina. Budimo proaktivni, kreativni i strpljivi. Velike stvari ne događaju se preko noći (osim zla), a nešto će valjda napraviti i naši već stasali nasljednici.

Za kraj.
Vaclav Havel, češki političar i pisac, na jednom mjestu kaže otprilike ovako: “Gledao sam domovinu kako raste. Njegovao sam ju kao najdraži cvijet. No, ona se je sporo razvijala. Zalijevao sam ju, stavljao na sunce, micao s propuha. Ništa nije pomoglo da raste brzinom koju sam očekivao. U jednom trenutku, u želji da počne brže rasti, počeo sam ju vući za listove. Iščupao sam ju…”
Sami izvucite poučak.



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime