Ne postoji čovjek koji tijekom svog života nije imao IDEJE. Neke od njih je realizirao, neke odbacio, a s nekima je doživio neuspjeh. Put od nastanka ideje do njene realizacije ili odbacivanja, neuspjeha stalno struji kroz naše misli i djela.
Postoje i ona vremena u svačijem životu kada nas prevlada BEZIDEJNOST. To je stanje duha, mentalne lijenosti i unutarnje praznine. Postoji mnoštvo razloga zašto čovjek upada u takvo stanje, pogotovo čovjek koji je prije imao ideje, a s njima i uspjehe i neuspjehe.
To je stanje koja je teško podnošljivo, a osobito onima koji žele biti kreativni, produktivni i nadasve KORISNI. Bilo bi ružno i nepoticajno kriviti one koji su zapali u taj mračni tunel bezidejnosti. Potrudimo se naći načina kako im osvijetliti put.
Ovu temu ne bih započinjao u božićno i novogodišnje vrijeme da za ovo stanje ne postoji lijek, a time i mogućnost za sretni završetak. Recepta za prevladavanje ovog stanja ima u mnogo nijansi, ali kakvi god da oni jesu svi u sebi sadrže čarobni sastojak - RAD.
Kad su nas umirovili, mislim da nije postojala loša namjera, ali isto tako nije postojala niti ideja kakvo će nam biti sutra ali i sutra naše države, domovine
Tunel bezidejnosti
Postoje države koje s financijskom lakoćom podnose umirovljenja velikog broja ljudi no sigurno ne postoji država na svijetu koja si može priuštiti umrtvljavanje, usudio bih se reći najlojalnijeg i najodgovornijeg dijela svog pučanstva. Sve što prestane služiti svrsi postaje skupo, a s protekom vremena uteg i opterećenje. MI smo izgubili SVRHU, a time i DOSTOJANSTVO. Naglo smo uletjeli u tunel bezidejnosti i lažne sigurnost mirovina.
Istina je da nas je bilo teško vratiti na prethodna radna mjesta jer su ona uglavnom nestala. Istina je da su razmišljanja nekih bila takva da se ne žele vratili na svoja stara, još uvijek postojeća radna mjesta. Neki zbog invaliditeta ili bilo koje druge neadekvatnost nisu bili lako zaposlivi, dok su se neki samozaposlili jer su imali ideju za novi početak. Ideja nije početak i završetak priče. Od ideje do realizacije stoji puno upitnika, prepreka, pokušaja i pogrešaka oko zamišljenog cilja.
Kod samozapošljavanja za veći dio invalida Domovinskog rata postojale su prepreke vezane uz tadašnju zakonsku regulativu, koja se u međuvremenu pomalo riješila na opću korist. Naravno da još postoji prostora za njeno unaprjeđenje.
Dok ovo pišem svjestan sam naših godina, mentalnog i tjelesnog zdravlja no ipak vjerujem da nam još nije pobjegao zadnji vagon zadnjeg vlaka.
Sve što radimo ne mora nužno biti profitabilno. Rad je po definiciji svrsishodna djelatnost pa i onda kada to ne vidimo od prvog puta ili kada s njim zadovoljavamo samo svoje potrebe.
Neka nam budu poticaj
Znam da je teško pokrenuti stroj koji nije dugo radio, a možda je u međuvremenu i zahrđao, ali ništa nije nepopravljivo i neizvedivo.
Susrećem branitelje zadrugare, samostalne male OPG-ovce, pisce, slikare amatere, donedavno i branitelje studente, kamenoklesare, meštre za specijalne varilačke radove, bivše veziste koji su osnovali male obrte ili poduzeća i tako redom. Primjeri koje navodim pokazuju da je motivacija pojedinaca važnija od čekanja na institucionalna rješenja.
Neka nam oni budu poticaj, a siguran sam da među njima ima i onih koji će nam vrlo rado mrak tunela pretvoriti u put ideja.
Uz standardnu novogodišnju čestitku u kojoj vam želim puno zdravlja, zadovoljstva i sreće, želim vam i sljedeće: ideju kao pobjedu nad bezidejnosti, puno rada koji će uroditi osjećajem korisnosti, a sve to zajedno na vašu sreću, sreću vama bližnjih i sviju nas.
Sretno vam bilo!
