Pozitivne strane prijedloga blijede pred specifičnom političkom i društvenom težinom mogućnosti da se na nekim plažama stave ograda, brava i cijena ulaza. Unatoč dosadašnjim reakcijama, vlast nije adresirala sasvim legitimne strahove javnosti koji proizlaze iz takve mogućnosti i ta činjenica već predstavlja politički teret.
Nema puno zapaljivijih političkih tema u Hrvatskoj od one o potencijalnoj privatizaciji pomorskog dobra, prije svega plaža. Ništa čudno, s obzirom da je prostor “hrvatska nafta”, dakle najvrjedniji prirodni resurs (5835 km obale i 1244 otoka, otočića i hridi), a posve dostupne plaže opća mjesta odrastanja i stvaranja uspomena svih generacija, piše Telegram.
Stoga je na radna verzija Nacrta zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, koju smo iščitali, čak i u rutinski usporenom kolovozu (svi koji mogu su, je li, na plažama) izazvala izrazito burne političke reakcije. Koje će se, nema sumnje, nastaviti pojačanom žestinom kako se saborski zastupnici za koji tjedan budu počeli pojavljivati u Zagrebu.
Nije privatizacija, nego koncesija
Kako je već bilo dosta buke oko ove priče, a prava kakofonija tek slijedi, valjda odmah istaknuti ključnu činjenicu – predlagatelj zakona, dakle Vlada, kani otvoriti mogućnost da u Hrvatskoj ubuduće postoje ograđene plaže na koje će se moći, ako ikako, ući samo uz – plaćanje. Iako je teško iz teksta zakona i svih najava vidjeti opasnost da se Hrvatska pretvori u Italiju, gdje skoro polovica plaža nije besplatno dostupna građanima, činjenica je da bi, za koju godinu, neke plaže na kojima su se slobodno kupale generacije, mogle postati dijelovi ograđenih turističkih resorta, u koje se neće moći ući ili će se za ulaz morati platiti.
Iz resornog ministarstva će u neslužbenim razgovorima kazati: “Nećemo privatizirati plaže, pa nismo luđaci”, ali nacrtom zakona se nedvojbeno otvara mogućnost da se neke plaže stave pod koncesiju i da se, kako se to tehnički navodi, odredi “stupanj ograničenja i isključenja pojedine plaže iz opće upotrebe”.
Što bi moglo poći krivo?
Tu odluku će donosti jedinice lokalne samouprave, dakle gradovi i općine na moru, što na papiru možda i ne zvuči toliko loše, no u stvarnosti su baš lokalne političke razine često slabo kontrolirano i nikako medijski pokriveno leglo netransparentnosti. Jer, ako je neki načelnik spreman potrošiti javni novac u, recimo, bordelu, što bi moglo poći krivo s izdavanjem koncesije nekom hotelu na osnovu koje će se moći ograditi obližnja plaža?
Tako nešto, doduše, neće biti moguće s plažama u naseljenim mjestima – nacrt zakona to izričito zabranjuje. No, moći će se (članak 70.) izdati koncesija za plažu koja “po svom položaju čini funkcionalnu, infrastrukturnu i prostornu cjelinu sa samo jednim ugostiteljskim i smještajnim objektom i nalazi se u turističkoj zoni izvan naselja”. Znajući da su mahom sve najbolje plaže smještene “izvan naselja”, valja još jednom ponoviti retoričko pitanje – što bi s ovim moglo poći krivo?
Dim, plaže i naseljena područja
A krivo je krenulo za vladajuće s političke strane priče – kad su udruga Pokret otoka i gradonačelnica Supetra Ivana Marković (SDP) upozorili javnost na ovaj prijedlog zakona, iz Vlade nisu odmah izvukli jaka i uvjerljiva politička oružja i igrače, već su se ograničili na šturo priopćenje iz resornog Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, javlja Telegram.
Kako je prošlo nekoliko dana, a priča nije minula, uključio se i državni tajnik, bivši predsjednik Mladeži HDZ-a Josip Bilaver, no stvar se nije znatno popravila. “Dakle, ponavljam još jednom plaže neće biti predmetom koncesija u naseljenom području i ni na koji način neće se ograničiti javna uporaba”, poručio je u razgovoru za portal Morski.hr Bilaver i time zapravo samo pustio malo dima nad cijelu priču. Jer, na plažama izvan naseljenih područja, kako se jasno vidi iz nacrta zakona, stvari stoje drugačije.
“Ograničavanje upotrebe ne smije uopće biti u zakonu”
Naposljetku se danas u cijelu priču uključio i resorni ministar Oleg Butković, uvjeravajući da intencija zakona nije nikakvo ograđivanje ili privatizacija plaža, već uvođenje reda i povećanje stvarnih ovlasti jedinica lokalne samouprave oko korištenja pomorskog dobra. Andrej Plenković zasad šuti, i on je očito malo sporiji od netom završenog godišnjeg, no teško je sumnjati da će uskoro s visoka otpisati sve kritičare kao površne politikante, niškoristi i neznalice.
Čekajući, pak, da kolovoška siesta prođe ostatak oporbe, opet možemo citirati Ivanu Marković, koja je za Telegram kazala kako se ne radi o tome tko će odlučivati koje će vrste biti pojedina plaža i hoće li se ograničiti njena javna upotreba. “Radi se o tome da mogućnost ograničavanja javne upotrebe plaže ne smije ni postojati u zakonu, niti biti opcija za odlučivanje bilo koje razine”, kaže nam Marković.
Pozitivno – kraj za ‘najbrži prst’
Ovdje je nužno kazati kako Radna verzija nacrta zakona predviđa i značajna poboljšanja vezana za koncesije na pomorskom dobru, uz spomenutu decentralizaciju odlučivanja. Naime, trebalo bi se ukinuti dosad važeće i uvijek bizarno pravilo “najbržeg prsta” pri dodjeli koncesija za korištenje pomorskog dobra, koje bi se ubuduće dodjeljivale na temelju javnog natječaja.
Dozvole bi se davale na pet, a ne kao dosad, na samo jednu godinu, a povećavaju se i kazne za devastaciju na pomorskom dobru. Jedinice lokalne samouprave, osim mogućnosti odlučivanja, mogle bi ubuduće računati i na više prihode od koncesija, piše Telegram.
Politički teret i mogućnost izmjene
Sve to, međutim, blijedi pred specifičnom političkom i društvenom težinom mogućnosti da se na nekim plažama stave ograda, brava i cijena ulaza. Unatoč dosadašnjim reakcijama, vlast nije adresirala sasvim legitimne strahove javnosti koji proizlaze iz takve mogućnosti i ta činjenica već – iako su skoro svi još na odmoru – predstavlja politički teret. Stoga ne čudi kako se stalno naglašava da se radi o radnoj verziji nacrta zakona, koja se još može promijeniti i prije stavljanja na javnu raspravu, i u javnoj raspravi, te kasnije u Saboru.
Bilo bi dobro, pritom, da se u ime transparentnosti, doznaju i imena članova radne skupine koju navodno čine stručnjaci iz područja pomorstva i pomorskog dobra. Na upit Telegrama o tome, međutim, dosad iz Ministarstva mora, prometa i infrastrukture nismo dobili nikakav odgovor.
