Enciklopedija pisano je djelo u kojem se, abecednim ili drugim metodičkim slijedom, sustavno obrađuju činjenice i spoznaje o sveukupnom ljudskom znanju. Opće enciklopedije obrađuju sva područja znanja. Uz ove pojmove pisanih djela koje govore o znanju, postoje i ljudska bića za koje često kažemo kako su hodajuća i živa enciklopedija. Jedna takva, ona sinjska, napustila nas je jučer u 86. godini života, Ivo Dalbello -Dugi, piše Ferata.
Zatvorile su se stranice njegove životne knjige koja je bila puna znanja, povijesti, ljubavi prema svome gradu, posebno prema Alki i sinjskom Alkaru.
Ivo Dalbello na svijet je došao 3. svibnja 1936. godine u Sinju. U rodnom gradu završio je osnovnu, a u Kaštel Lukšiću srednju poljoprivrednu školu. Njegov životopis je uistinu poseban, pun zanimljivosti. Škole, vojska i prvi radni sati bilježe se u poljoprivrednom poduzeću Trnovača, a nakon toga slijedila je Šumarija, potom Vještić Gora na radnim obvezama poslovođe za parkove i zelene površine. Nakon toga biva tajnikom Mjesne zajednice Sinj i Alkarskog društva, gdje je radio i na poslovima domaćina Društva do umirovljenja 2010. godine.
Ivo Dalbello, ili svima znani Dugi, bio je istinska veličina svoga grada, ne samo po visini, nego po ljubavi i onome što je znao i radio za svoj Sinj. Bio je organizator brojnih kulturnih, zabavnih i sportskih manifestacija.
Ostat će trajno zapisano da je bio jedan od prvih igrača Košarkaškog kluba Tekstilac, poslije Alkar. Taj voljeni dres nosio je punih 15 godina, od 1955. do 1970. godine. Nakon košarkaškog loptanja bio je tajnik i član uprave Kluba. Imao je njegov Alkar u njemu velikog navijača. Svaku utakmicu u staroj dvorani i podosta treninga pratio je Dugi, bodreći Alkarevce, a razloga je bilo i dodatnih, obiteljskih. Taj njemu najdraži dres nosili su i zet Joško i njegovi unuci Jure i Josip. Krajem 60-tih godina osnovan je Konjički klub Alkar, a Ivo je bio među njegovim osnivačima. Sinjska kulturna i glazbena scena bila je poznata diljem Hrvatske, a posebno VIS ‘Alkar’, a jedan od njegovih osnivača bio je upravo Dugi. Uvijek i s ponosom je govorio kako mu je ljubav prema rodnom gradu usadio otac Lujo, koji je bio sinjski kroničar, autor knjige ‘Sinj u sjećanju od 1910. do 1918. godine’.
Ono što je Dugome bilo posebno pri srcu, jest ljubav prema jednoj od sinjskih, cetinskih i hrvatskih svetinja – Alki. U knjigama piše kako je član VAD-a postao 1955., a dvije godine poslije radi na uređenju trkališta. Njegov glas odjekivao je trkalištem od 1961. do 1989., kada je bio službeni spiker alkarskih nadmetanja. One vrijedne poslove tajnika u Viteškom alkarskom društvu obnašao je do 1983. godine, a u određenom vremenu biva i članom Uprave. Svi punti, događaji i vođenje knjiga pripali su mu 1990., kada je postao zapisničar Časnog suda.I mao je zadovoljstvo i ponos da ga članovi Društva u dva navrata, 2004., pa šest godina poslije. biraju za člana Časnog alkarskog suda.
Godinama je šjor Ivo sakupljao pisanu građu iz svih dostupnih izvora o povijesti Sinjske alke i zasigurno je jedan od najupornijih tragača za dokumentima o Alki. I kao da je sudbina htjela ili onaj koji određuje redoslijed odlaska s ovozemnog života, da prije završi svoje veliko djelo i onda ode u nebeska trkališta. Dogodilo se to na kraju siječnja, gdje drugo nego u Dvorima alkarskim, predstavljena je njegova knjiga ‘Sinjska alka – kronika od 1715. do 2000.’, koja donosi zanimljiv pregled Sinjske alke u vremenskom razdoblju od 285 godina. Na 584 stranice, zabilježio je zapisnike, alkarska nadmetanja, slavodobitnike, vojvode, alajčauše, arambaše i goste alkarskih megdana. Otišao je šjor Ivo, ali među tim modrim i tvrdim koricama ostavio je svojevrsnu alkarsku oporuku, svima nama i pokoljenjima koje dolaze.
Osim predanosti Alci, vodio je svoju kroniku Sinja, a sve što je pripremio ustupio je Muzeju Cetinske krajine koji će taj materijal sistematizirati i u dogledno vrijeme tiskati.
Napustio nas je živi svjedok povijesti Sinja i skoro sedam desetljeća živa enciklopedija Viteškog alkarskog društva uz koje je proveo život, a dio radnog vijeka i profesionalno.
Na jednoj klupi ispod crkve, onoj drugoj po redu od Pijace, jedno mjesto nema više svog čuvara. I to je dio povijesti gdje se razgovaralo, raspravljalo o temama mnogim, ponajviše sinjskim, a njega se pomno slušalo i to s razlogom, jer bio je, što na početku ovog sjećanja piše, živa enciklopedija.
Šjor Ivo hvala na svemu! Obitelji iskrena sućut.
Vrijeme posljednjeg ispraćaja Ive Dalbella Dugoga bit će objavljeno naknadno.
