Preminula je slikarica Alieta Monas Plejić, a od nje su se oprostili članovi Hrvatske udruge likovnih umjetnika (HULU).
Evo što je napisano u podužoj objavi na stranici HULU-a.
Uglednoj i dugogodišnjoj članici Hrvatske udruge likovnih umjetnika - Split, dragoj prijateljici i kolegici umjetnici zahvaljujemo na iznimnom doprinosu Hrvatskoj kulturi i umjetnosti, a obitelji izražavamo iskrenu sućut.
Alieta Monas Plejić vrsna je predstavnica slikarstva koje se u postmodernom ključu pojavljuje krajem sedamdesetih i s osobitim zamahom artikulira kroz osamdesete godine prošlog stoljeća. Svoje radove osamdesetih izlagala je samostalno u Salonu Galić u Splitu i Galeriji Nova u Zagrebu plijeneći pažnju stručne javnosti. Sudjelovala je i na drugim skupnim izložbama te izložbenim manifestacijama. Slutnja i pojava rata početkom devedesetih potiče ju na seriju izvedbi i svjetlosnih instalacija u javnom prostoru grada i drugim gradskim prostorima (Svjetlosni Peristil, Eppur è luce sopra ogni luce) započinjući zapravo narativ o svjetlu obremenjen različitim semantičkim slojevima i suptilno impregniranim aktivizmom.
Rođena je u Pazinu 1951. godine. Na Pedagoškoj akademiji u Rijeci diplomirala je grupu likovnih umjetnosti 1972., a diplomirala je na ALU u Zagrebu 1977. godine, smjer slikarstvo, u klasi profesora Nikole Reisera. Istaknuti ciklusi: "Zidovi svjetlosti", "Eppur e luce sopra d' ogni luce - Ipak je svjetlost", "Eppur e luce sopra d' ogni luce - Ipak je svjetlost nad svjetlostima". Utemeljiteljica je dječjeg bijenala "Ujedinjeni svijetli svijet". Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi. Dobitnica je brojnih radova i priznanja.
Tonči Petrasov Marović o Alietinom radu je napisao: „Kada je prvi put u Splitu nastupila na jednoj skupnoj izložbi prije nekoliko godina, bez napora sam zapazio da je Alieta Monas-Plejić donijela nešto novo, suptilno i svoje u splitsku likovnu sredinu. Mogla je to biti suptilnost Istre iz koje potječe, ali i suptilnost osobnosti školovane na visoku ukusu i nauku najboljih.
Skrovita i osjetljiva kakva već jest, ali i nepopustljiva unutarnjeg zahtjeva, Alieta nije htjela puno posezati za onim što je prije ostvarila, bilo na Zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, na kojoj je načinila golem ciklus snažnih aktova koji su me opčinili dok sam ih razgledao, bilo u razdoblju nakon svoje prve samostalne izložbe, upriličene u Pazinu godine 1979. Gradeći na dosadašnjem iskustvu mlade slikarice, koju je u radu zaustavio najradosniji i najopravdaniji razlog na svijetu: rođenje djeteta, ona je iskrenim korakom pošla prema onomu što joj se odavna nametalo kao njezina dominantna tema: figura; točnije, akt i portret.
Radeći sve više i sustavnije, radila je Alieta usrdno kao na sebi. Nastajale su slike nevelika zgusnuta formata: aktovi, pojedinačni ili udvojeni, na samu rubu lirike ili drame, ali vazda zahtjevni i njezini. To su trošna, ražalošćena tijela, na granici bolesti ili ljubavi, dana u najintimnijemu ozračju kupatila ili postelje koju od vanjskoga, dušmanskog svijeta. „brani“ zavjesa, ili drugo tijelo. Čak i kada su sama, ta tijela, lijepi pakao u njima nije manje nazočan i razoran, jer su drugi svuda uvučeni u nas kao crv u drvenariju. No, drama se ne odvija samo između dvaju tijela, precizno suprotstavljenih do potresnosti, do marsijevske oguljenosti kože, do kazne življenja (da ih i uzduh zlijedi); drama se odvija i između tijela i ništà manje usamljena, patećeg pokućstva.
Od takva pokućstva do, na priliku, ponutrica zvanih »Tolstojeva soba«, »Tinova soba« ili »Vidovićev atelje«- naravan je korak. Osobitosti i osobnosti onih njoj najdražih i, ne samo njoj najvećih - otisnule su se u sirotinjske, svete stvari posoblja: u bijeloj boji Tinove ili Tolstojeve postelje kao da je Isus (pre)spavao.
Nije čudo stoga da su- tim ili drugim slijedom- nastali i Alietini portreti velikana duha.
Posegnula je ona za njima kao za najtežim izazovom i najdubljom okladom svojega mladog kista. Valjalo je poći po ta lica formatom koji ih neće uvrijediti, nastojanjem koje će umilostivit nalik veličajnost njihova lika. Ljubav-i sloboda da se bude i spram njih, njima u čast i počast, ponukali su Aliletin kist da se usudi: dodirnuti im duh i dozvati im crte, čistije od onih na dlanu novorođenčeta, starije od onih na obrazu Zemlje. I ne samo da ih je postigla učiniti sebi (i njima) sličnima nego i sebi samoj, nama svima koji ih vidimo onako kako oni zaslužuju da ih se vidi i voli.
Sa samo tako riskantnom i samozatajnom, a opet slobodnom (i smjernom i smjelom) ljubavlju, Alieta je svojim kistom dosegla do svetosti bijel, kozmički moralan lik jednoga A. Einsteina, genijalnu ruku težaka i Tvorca_u portretu L. N. Tolstoja, čudotvornu arhitekturu čela F. M. Dostojevskog, domaću prisnost silnoga Tinova lika, dobroću i dubinu očiju E. Vidovića, nekonvencionalnost lica crnoćom ovjenčanog Dantea i slično.
Ukratko, nigdje u radovima Aliete Monas-Plejić ne uočavam tek slikarsku spretnost: uviđam iskrenost, jednu od meni najdražih u ovom gradu. Stoga i svjedočim za nju; vjerujem u nju.“
