[H]rvati igraju nogomet, ne pjevaju i ne podcjenjuju protivnike, oni se bore i dišu kao jedan, trče koliko treba i igraju kako njima odgovara na putu do svetog cilja i bez obzira koliko puta Hrvatsku osporili, podcijenili, ne voljeli, ona je tu i postaje prava noćna mora svim svojim protivnicima na ovom Mundijalu. Netko je napisao da u nokaut fazi ta se momčad pretvara u pravi bojni brod. Itekakav!
Utakmica protiv Brazila je bila borba Davida i Golijata.
Cijeli narod kao jedan
Napisao sam prije utakmice da kako god završila utakmica, naši Vatreni će biti dočekani kao pobjednici, da je ova momčad koju predvodi veliki Luka Modrić, jedan od najboljih igrača svih vremena u svijetu, dosegla zenit brutalne mentalne snage, stoički izgrađenog uspjeha ali i radosti, prkosa, inata, borbe, neodustajanja te izraženog domoljublja – zbog, kako nas opisuju neki engleski mediji, razloga što je taj mentalni dril stvaran u ratnom i postratnom razdoblju koji nas je tjerao da se borimo za Domovinu, da je to ponos, da je cijeli narod kao jedan u svim tim borbama, mečevima, utakmicama i što je dok svira Lijepa naša poseban naboj i osjećaj na borilištu koji tuđi čovik ne može razumjeti.
Ne mogu stoga da se ne nadovežem na neke novinare, ali i medije koji baš negativno tretiraju nacionalnu nogometnu reprezentaciju u kontekstu negativnog isticanja domoljublja, vjere i posvećene pobjede izbornika Dalića i njegovih „Spartanaca“ cijeloj naciji a posebno braniteljima. Pitam se što je loše u tome, što je loše u zajedništvu, ljubavi prema Domovini i Bogu, vjeri u sebe i u Boga, samim time i mentalnoj disciplini koju naši iskazuju na teškim utakmicama, respektu prema svakom protivniku i ogromnom samopouzdanju (ne aroganciji) na svakoj utakmici koju su odigrali na ovom Mundijalu?
Pod zastavom Domovine
Nisam vidio niti jedan ružan potez koji su naši igrači napravili, niti jednu ružnu gestu koju su pokazali, nego dapače maksimalan respekt prema svakom protivniku, poniznost u pobjedama, naklon prema publici i navijačima, dok su se neke druge zvijezde (Argentinci posebno) cijelo prvenstvo a posebno protiv Nizozemske se ponašali totalno neprofesionalno i nesportski – posve drugačije od onoga što predstavlja naša nogometna reprezentacija.
E baš zato što ruše sve prepreke, što se ne predaju, što ne umiru u ljepoti nogometne igre i baš zato što poštuju druge ali vole i ne daju svoje, bore se prkosno i ponosno pod zastavom svoje Domovine ja ih volim bez obzira što su nam svima „popili“ more živaca i zbog kojih ćemo do kraja života „imati PTSP“.
U biti za mene osobno, takvo tendenciozno pa čak i anacionalno pisanje protiv reprezentacije koja ruši sve rekorde, koja je drugi put zaredom u polufinalu Svjetskog nogometnog prvenstva i koja je po tko zna koji put ujedinila naciju nije vrijedno ni spomena ni posebnog osvrta jer vjerojatno drugačije ne mogu pobuditi interes za svojim tekstovima ili sebe istaknuti.
Voljeli ili ne voljeli Dalića (nesporno je da smo imali gadnih trauma i glavobolja zbog njegovih svih lutanja i poteza kojih je bilo), za ovo što je ponovio nakon Rusije kada je ponovno u polufinalu Svjetskog prvenstva zaslužuje maksimalan respekt. I nema dalje od toga.
Argentina nas neće podcijeniti
Rekli smo bezbroj puta da tko zna kad ćemo ponoviti veliki uspjeh iz Rusije ali evo i to čudo smo dočekali. Nakon čuda iz Rusije.
Ne tako daleke 2008. godine na Europskom prvenstvu, naš kapetan Modrić, tada 23-godišnjak izvodio je i promašio penal protiv Turske u četvrtfinalu. Hrvatska je ispala. I bio je direktni krivac. No od tada prema danas, Hrvatska a Modrić su mentalno rasli kroz pobjede i poraze – Modrić je osvojio sve što je mogao osvojiti, kao i Hrvatska koja je otišla dva puta do finala Svjetskih prvenstava. Danas kao 37-godišnjak trči 120 minuta, gura i tjera momčad da igraju do kraja, da nema predaje, uz to pogađa penal hladnokrvno i opet je ponizan u svojoj pobjedi tješeći Brazilce na terenu nakon poraza, bez ijedne grube riječi protiv protivnika. A svaki protivnik do sada nas je podcijenio. Argentina sigurno neće, oni još pušu na hladno nakon traume u Rusiji, naoštreni su da se kao prvaci Južne Amerike se osvete Hrvatskoj i odu do kraja.
Opet će biti čupavo do zadnje zvižduka – ali za mene su oni veći šampioni nego 2018 u Rusiji. Moj naklon do poda.
U zadnjih 10-ak godina imali smo toliko patnji, toliko teških i zasluženih i nezasluženih poraza i lutanja, promašenih penala, tragičnih ispadanja na velikim natjecanjima, stekli smo već epitet gubitnika u bitnim utakmicama.
Momčad koja je mentalno čudovište
Sama činjenica da je Hrvatska po treći put od 1998. godine u polufinalu Svjetskog nogometnog prvenstva, zemlja od tek 3,8 milijuna stanovnika (više Argentina ima registriranih nogometaša), da igrači generacijama igraju u najvećim klubovima svijeta uz poraznu ligu u koju se do jučer nije ništa ulagalo a koja je dala i daje već 30 godina nogometne veličine poput Bobana, Šukera, Asanovića, Ladića, Prosinečkog i mnoge druge legende.
Danas, ova momčad je mentalno čudovište, ratni brod, samuraji koji ne znaju za predaju niti poraz i koji se bore do kraja. I koji pobjeđuju. I zato ih volim i cijenim.
Poraz će doći, prije ili poslije, i to je u sportu normalno. Rezultat koji god da donesu iz Katra će biti velik, najveći ikada po meni. Nestvarno, kao božićna bajka izgleda njihov odlazak na Mundijal gdje smo ih vjerojatno svi pa i ja ispratili sa skepsom a s kojeg će vratiti kao jedna od četiri najbolje momčadi na svijetu. A tek medalja ili naslov prvaka – to bi bio spektakl dostojan najvećih holivudskih sportskih priča ikada.
Stoga dragi Vatreni, cijela nacija je uz Vas i sretno! Za mnoge Hrvate vi ste već pravi pobjednici!
