Prijateljica Nine Kuluz, Vanda Plazonić, objavila je pismo koje će biti predano ministru pravosuđa Draženu Bošnjakoviću u utorak 26. lipnja. Uz objavljeno pismo pokrenuta je i online peticija kojom se želi postići da ova poruka dobije na težini.
Pismo prenosimo u cijelosti:
Poštovani gospodine ministre Bošnjaković,
obraćamo Vam se duboko potreseni stravičnim i mučnim scenama ovrhe radi predaje djeteta u Splitu.
Neki među nama su roditelji, neki bake i djedovi, a neki su samo ljudi koji su nekad bili djeca.
Scene kojima smo svjedočili, bilo uživo ili putem medija, užasavajuće su i nezamislive u civiliziranom svijetu, kojemu pripadamo.
Nedopustivo je u ovom slučaju raspravljati o odgovornosti roditelja za nastalu situaciju, jer postoje institucije i ljudi zaposleni u njima čija je dužnost bila zaštititi dijete i brinuti o njegovim najboljim interesima. A ti ljudi i te institucije ne da nisu zaštitili dijete kroz cijeli postupak koji je eskalirao užasom ovrhe, nego su svojim postupanjem ili nepostupanjem doprinijeli da do toga dođe.
Zašto maleni Cesare u postupku nije imao skrbnika koji bi štitio njegova prava ako mu to pravo jamči Obiteljski zakon? I gdje je taj skrbnik, ako je imenovan, bio za vrijeme ovrhe?
Zašto nitko nije pitao to dijete da izrazi svoje mišljenje iako mu to pravo jamči Europska konvencija o ostvarivanju dječjih prava i Konvencija o pravima djeteta?
Zašto nadležni Općinski sud u Splitu nije uzeo u obzir i razmotrio sve bitno za primjenu čl. 12.st.2. i čl.13. Haške konvencije o građansko pravnim aspektima otmice djece, Konvencije o kontaktima s djecom, članka 5. 7. i 15, Konvencije o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznanju, ovrsi i suradnji u odnosu na roditeljsku odgovornost i o mjerama za zaštitu djece?
Želimo vjerovati da je to iz razloga što uređujućoj sutkinji navedeni međunarodni propisi nisu poznati, jer je to puno bolje od razloga koji je sama navela, a to je 'da ne želi izazvati međunarodni incident'.
Da bi izbjegli mučne scene kojima smo svjedočili i posljedice koje će ono imati za nedužno dijete, netko, tko za to prima plaću, samo je trebao znati raditi svoj posao. Samo je trebao zbog proteka vremena utvrditi okolnosti u kojima dijete živi, njegove želje i potrebe i pobrinuti se da učini sve što je potrebno za njegovu dobrobit. Jer to mu je zadatak. Za to prima plaću.
Samo je trebao dati tom djetetu priliku da izrazi svoje mišljenje i želje. Mogao je taj netko vještačiti i roditelje i dijete, ako mu je trebalo za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja. Ali nije to učinio. Prioritet je trebalo u svakom trenutku biti dijete, njegova dobrobit i njegova prava. Ili hrvatsko pravosuđe dijeli oduševljenje prijatelja njegovog oca koji uz šampanjac na društvenim mrežama slavi da je predmet Općinskog suda u Splitu Ovr-5287/2012 arhiviran. Jer njemu je Cesare taj neki Ovr broj. Nama nije. Želimo vjerovati da nije ni vama.
Umjesto da su institucije zaštitile dijete i njegova prava, naočigled policije, socijalnih radnika, psihologa i liječnika, jedno maleno dijete, jedan predsjednik razreda, sportaš i odlikaš zapomagao je i molio pomoć zlostavljan fizički od strane odraslog muškarca, svog oca. I svi su gledali i šutjeli i nitko nije ništa poduzeo. Nitko nije tom djetetu pomogao. Kakvo smo mi to društvo postali i kamo mi to idemo gospodine ministre?
Ne možete popraviti učinjeno, ali možete poduzeti sve da oni koji su odgovorni za zlostavljanje ovog djeteta budu adekvatno kažnjeni i da nikad više ne budu u prilici odlučivati o sudbini i pravima bilo kojeg djeteta u Republici Hrvatskoj.
I još nešto možete učiniti. Možete uz pomoć kolega iz Ministarstva vanjskih poslova diplomatskim putem zaštiti to dijete, našeg državljanina u Italiji i pratiti što se s njim tamo događa i jesu li osigurana sva njegova prava. Možete i morate mu tamo, osigurati pravnu pomoć. Najbolju moguću.
I za kraj. Republika Hrvatska ima Lex Agrokor, lex ovaj i onaj. Kad već ljudi koji bi trebali poznavati međunarodne konvencije koje nas obvezuju iste ne poznaju, predložite Hrvatskom saboru Lex Cesare da više nikad nijedno dijete u Hrvatskoj ne prođe ono što je prošao Cesare. Jer naše najveće blago su naša djeca, a ne novci ma koliko ih bilo.
S poštovanjem, hrvatski građani
