Jučer ujutro su mi se zagropale riči u grlu kad su mi javili da si otiša. Surađujući skupa postali smo dobri prijatelji, bez obzira na veliku razliku u godinama.
Na zajedničkim druženjima u kafiću, ali i telefonski, znali smo vodit gotovo pa beskonačke razgovore o raznim životnim i društvenim temama u kojima smo uvik imali iste stavove i njegovali iste životne vrijednosti. Bia si gorući ljubitelj svega onoga šta ima veze sa klapskom pismom i do svog zadnjeg daha uvik spreman da sa jednakim žarom i sa gotovo dječačkim veseljem u očima udahneš svoje prekrasne melodije stihovima koje si iskreno i duboko osjeća.
Ti si uglazbija moju prvu pismu i na svakom koraku mi bia podrška. Beskrajno sam ti zahvalan na svakoj suradnji, svakoj noti, svakom ljudskom i životnom savjetu. Tvoja jednostavnost i skromnost su bile samo timbar tvoje ljudske veličine. Nakon nebrojenih nagrada za svoj rad, ostaje ti još samo ona od najstrožeg žirija -vrimena, a ja uopće ne sumljam da će i ta pronaći misto u vitrinama tvojih zlatni plaketa, i da će upravo ta zauvik nosit najzlatniji sjaj, za generacije i pokoljenja klapske pisme koja će doći nakon nas.
Zna si mi reć: "Možeš ti to Pjero, ubost ćeš ti još tu jednu riči, još to jedno slovo." Toliko toga smo još planirali, toliko toga smo rekli...ali, dragi moj Tamba, ovi put zauvik fali još ona jedna rič, još ono jedno slovo.
Neka te po bespućima dalmatinskog neba zauvik zibaju najlipše note tvojih rajskih serenada.
Adio maestro, adio prijatelju...
Pjero Mirić
