Ja baš, ali baš volim ljude, čak štoviše, volim (skoro) sve ljude, za razliku od moga On, koji, kako kaže, voli samo mene, što zna biti problem koji ne znam kako bih vam ga objasnila, pa dok ne smislim, neka problem odleži. Uostalom, to baš i nije danas tema, ja to samo usput…
Volim, jako volim rad za opće dobro, volontiram u više udruga i u tome iznimno uživam. On ni u jednoj. Tko nas dvoje spoji, majke ti?
Ipak, vjerojatno ste i vi primijetili da i u vlastitom okruženju imamo ljude koje „poštujemo“, koji nam ništa loše u životu napravili nisu, ali nam njihova energija ne odgovara. Da ne lažemo: ili nas umaraju, ili čine tjeskobnim ili iritiraju. Jednostavnije rečeno, drukčiji su nam filmovi u glavi, drugačije potrebe, navike i interesi.
Nije bitno do koga je, do njih ili do nas, ali je tako. Ja ni u kino ne mogu bilo s kim, makar tamo dvi-tri ure, dok traje film, šutimo… jer i šutnje mogu biti različite, volim kad nekako isto šutimo…
Krastavci i rajčice
E, da, takva vam je situacija i sa zelenilom. Biljke ne vole baš one iz iste obitelji, dok mi ljudi, ma dobro, ne baš svi, baš naglašeno volimo „naše“, pa smo po tom pitanju jako često vrlo euforični. U tome smo pomalo različiti. Biljke i mi ljudi.
Svakako, uzmimo za primjer dvije ljetne zvijezde, krastavce i rajčice. Nije dobro da su blizu, netko će vjerojatno patit', jer krastavci trebaju konstantnu vlagu oko korijena, pa ako im je priuštite, teško ćete se obraniti od njihovih plodova, bit će ih i za susjede. Pome/rajčice se vrlo često razbole ako ih silujemo vodom, a kad razviju duboko korijenje, vode trebaju sve manje i sve umjerenije. Samo iskustvom skužite što znači umjereno i ravnomjerno zalijevanje. Krastavci, kad se razviju u punom potencijalu, naravno, uz mnogo vode, mogu napraviti preveliku hladovinu pomama, koje su biljke sunca, pome vole samo laganu zasjenu, jer bez sunca nema cvjetanja…
Isto tako, te iste rajčice, nikako ne bi trebalo posaditi blizu krumpira, jer pripadaju istoj porodici Solanaceace, pa obolijevaju od istih bolesti. Ja taj problem nemam, jer mi je vrt premali da bi u njemu bilo mjesta i za krumpire. Ne može oboje. Ili pome ili krumpiri. Oboje je važno, ali su krumpiri samo u dvi boje, šta ću slikavat cilo lito? To ti je.
Ali zbilja imam, da ne kažem, imamo, problem s kupovinom krumpira, teško je naići na kvalitetan krumpir za pire, a pogotovo njoke. Ovisim o dobrim ljudima koji mi prodaju ili poklone domaći krumpir, ničemu se toliko ne obradujem kao vrećici krumpira. Ili naranača i limuna. I On isto, zasjaje mu oči kad ugleda krumpire. Ili domaći pekmez. Časna riječ. Čak bude jako ljubazan prema takvim ljudima. Ne smetaju mu. Zna me i priupitati za njihovo zdravlje. Pa čak i za njihovo ime. I mjesto gdje žive. Kad vam kažem. Malo, malo, pa ja o njemu, nikako se maknut s teme ljubavi.
Boražina i smrdljivi martin
A kad smo već kod ljubavi, u blizini tikvica posadite boražinu, kojoj su i lišće i plavi cvjetovi jestivi, ali ih nemojte jesti, prepustite ih pčelama, jer njihov cvijet pčele obožavaju, pa će svratit i na cvijet tikvice, pčele svraćaju tamo gdje ima nektara kojega, gle čuda, nema u cvjetovima rajčica. Tamo, u mom (kao i u vašem) rajčičarniku, samo zuje i glavinjaju bumbari, a u jeku ljeta i ovi koje ni rođena majka ne voli, smrdljivi martini. Ne volim ih ni ja, ali to je neka druga priča, i nije o ljubavi, pa ćemo o tome kako se nosat s onima koji ti nisu po guštu, drugom prilikom.
I za kraj ove moje zelene kolumne šaljem samo dva stiha iz jedne pjesme („Stope“) mog najdražeg pjesnika, a zove se Ivica Sorić Suri:
„… Tražim ljude koji će sa mnom mučati,
i kao ja znati
o čemu mučimo.“
Ne naiđete li na takve ljude, biljke su vam po tom pitanju savršene. Ali baš savršene…
