Život je život, i svaki bi trebao biti dragocjen. Ne bi tu trebalo biti nikakvih izuzetaka. Svi smo nastali na isti način, i navodno, svi imamo ista prava, ali je to jedna od najvećih laži. Nemamo ista prava, nikada ih nismo ni imali. Nečiji životi su vrjedniji samim rođenjem. Materijalno određuje tko je vrijedan, a tko nije. Oduvijek je tako. Neću pisati o događaju koji je prije nekoliko dana uzdrmao svijest ljudi, niti o izjavama koje ne priliče nekom tko samim svojim zvanjem i položajem treba imati empatije i takta.
Osobno, mislim da smo svi žrtve nemarnosti sustava, ograničenog kapaciteta, i pohlepe koja je uzela maha na višoj razini. Moć je loš gospodar. Umisle ljudi da mogu što hoće, i kako hoće, ali sve do jednom. Visok položaj kao da odvoji pojedince od naroda, i ponašaju se kao da smo mi ovce koje ne znaju kakvo je doista stanje u državi, ali i u svim institucijama. Zna se sve o svakome. Zna se kako, gdje i koliko? To je javna tajna koju svi znaju. Pojedinci mogu baciti ljagu na toliko ljudi koji predano rade, koji su unijeli srce u svoj posao, koji žive za njega, i rade ga sa srcem i po savjesti. I oni su ljudi, i to ljudi koji se susreću sa svim onim najgorim. Nemojte misliti da takav posao ne ostavlja traga na njima.
Spašavanje života
Nitko nema kamen umjesto srca. Najplemenitiji posao je spašavanje života, ali se ne mogu svi spasiti. Nisu ni oni svemogući. Sustav nam je preopterećen, raspolažu s minimumom, i rade najbolje što mogu. Otiđite samo i pogledajte na šta sliče naše ambulante? Koliko je velika odgovornost kad jedna greška ili pogrešna procjena uzrokuje smrt? Treba se znati nositi s tim, živjeti s tim, treba raditi, a da te taj posao ne uništi. Ne možeš gledati ljudsku patnju, a da ti to ne dotakne srce. Svaki slučaj ostavi traga. Rade najbolje što mogu. Nikada nisam imala nikakvo neugodno iskustvo, sasvim suprotno od toga.
Dođete na Hitnu, i čekate satima. A ljudi ne staju, trude se oko svakog čovjeka, posvete mu vrijeme, ali je kapacitet premalen. Imamo najveće poreze na svijetu, ali se ulaže u automobile, u luksuz, u stvari koje znače samo onima koji su na položaju. Zašto je na desetine limuzina bilo upaljeno satima, dok su dotični, lijepo ću se izraziti, bili na Alki? A pričaju o štednji? I treba narod štedjeti da bi oni mogli više trošiti. Danas sve ima svoju cijenu, na žalost. Ako nemaš novac i vezu, možeš crknut kao pas. Ne trebam vam objašnjavat, jer sve znate. Zato cvjeta privatna praksa, jer su ljudi primorani platiti ono za što su već odvojili novac preko zdravstvenog osiguranja.
Tko odlučuje tko će biti spašen?
Ovo je još i dobro što nas čeka. Svaki čovjek je jednako vrijedan, barem bi trebao biti. Svaki život je vrijedan spašavanja, i prioritet ne bi trebali imati oni koji su na položaju, ili mogu platiti. Osoba nije broj, osoba je živo biće koje ima roditelje, brata, sestru, suprugu, djecu… Tko odlučuje tko će biti spašen? Zar oni na položaju više voli člana svoje obitelji od mene, i sličnih meni? Veza? Zbog tih istih ''veza'' smo tu gdje i jesmo. Možda članska iskaznica? Ja je nemam, a ipak mi je pružena pomoć kad god sam je trebala.
S onim što imaju, rade najbolje što mogu. Ograničeni su u ljudstvu, vozilima, kapacitetu, sredstvima. Znate li vi koliko su oni života spasili? Koliko njih je živo zahvaljujući njima?
Ne sudimo cijeloj struci kroz nekoliko grešaka. Da se mogu ispraviti, nitko ne bi bio sretniji od njih, ali ne mogu. Ja vjerujem da ne pitaju tko si kad ti treba pomoć, već spašavaju.
Hvala im u ime svih onih spašenih, a na listi bi se našli i članovi moje obitelji.
