[VELIKO-SLOVO]Č[KRAJ-VELIKO-SLOVO]itava hrvatska javnost zgrožena je događanjima u jednoj učionici u Zagrebu gdje su jedan profesor i učenici sudjelovali u tučnjavi. Letjele su šake, mlatilo se gdje se stiglo, a na kraju se u sve umiješala i policija. Profesor je završio na neko vrijeme iza rešetaka, a učenicima je pružena liječnička pomoć. Zadobili su tek lakše tjelesne ozljede. I ovacije onih koji su ih cijelo vrijeme bodrili.
Ministar Fuchs zatim je izjavio da profesor nije smio pijan niti doći na nastavu, kao da mu je on osobno držao alkotest u ruci dok je puhao. Istina, čovjek je nakon cijelog događaja popio nekoliko piva, i sam je to priznao u policiji. Čudi što nije cijelu bocu nečeg žešćeg popio.
I dok je dio javnosti na strani učenika, drugi dio podržava profesora koji se u ovom slučaju – branio. Kada je prvi put, prije sigurno 30-ak godina, nogom stupio u učionicu pred đake, sigurno mu ni na kraj pameti nije bilo da će ga oni koje treba nečemu naučiti – provocirati, vrijeđati, na kraju i mlatiti. Što je trebao nesretni čovjek, leći na pod, pokrit se nogama po glavi i molit Boga da ga ne ubiju. Branio se, kao što bi se svaki drugi čovjek branio. Pred njim je bila rulja golobradih mladića. Jedni su tukli, drugi snimali, treći navijali. Što je trebao učiniti?!
Ne daj Bože da ga profesor krivo pogleda
On će ostati bez posla, Božić provesti u zatvoru, no nitko ne spominje sankcije koje idu provokatorima. Hoće li i oni biti izbačeni iz škole? Teško! Teško u ovakvom društvu koje navija za ubojice, lopove i ostale, a male ljude zamlati što više može, da više nemaju snage dignuti se s poda.
Nekad se profesore poštivalo. I zalijepio bi ti plesku bez pardona. Mogao si se požaliti roditeljima, oni bi stali na stranu profesora. Nije nikome padalo na pamet nekome doviknuti da je četnik. Ili ustaša. Ili nešto treće. Poštivalo se i roditelje. Pitajte bilo koga starijega pa će vam reći kako je to izgledalo za obiteljskim stolom – prvo su sebi vadili oni stariji, a djeci što ostane. Danas je obratno. Danas se sve servira djeci, a starijima što ostane. Roditelji će hodati goli i bosi, ali će njihovi nasljednici nositi samo najbolje. I ne daj Bože da ga profesor krivo pogleda, ma kakva pleska – jedan krivi pogled ili jedinica u dnevniku i roditelji se već dižu na stražnje noge i trk u školu. Nema zajebancije s njihovom djecom. Što je napravio? On to rekao, on to učinio? Ma nikadaaaa, moje dijete to ne bi ni u ludilu napravilo. A naprave djeca i više nego možemo zamisliti. Ali, dok im god dajemo potporu, trčimo u školu zbog loše ocjene, prijetimo profesorima, pravdamo svakojake gluposti, bit će i ovakvih videa iz učionica. Jer učenici su postali kao „svete krave“, a profesori oni na koje se udara svim silama.
Probajte jedan dan ne doći na posao
Ali, čemu se mi čudimo? Ipak živimo u zemlji u kojoj osoba u prometu (bilo cestovnom, bilo pomorskom) liši života nekoliko ljudi i šeta po toplicama slobodna, u zemlji u kojoj ministri sebi grabe državne novce kao da im je ćaćino, u zemlji u kojoj se zbog krađe milijuna ne odgovara, ali zato će netko tko prijeđe cestu van obilježenog pješačkog ili je pak ukrao kruh i salamu jer je gladan – bez pardona biti kažnjen najstrožom kaznom. Ipak živimo u zemlji u kojoj se milijuni troše na bijesne limuzine da bi naši državnici uvalili svoje guzičetine u, po mogućnosti, grijano sjedalo, a za djecu s posebnim potrebama se nema – njihovi roditelji moraju biti čarobnjaci da bi s onom sićom koju dobiju za status roditelja njegovatelja mogli preživjeti mjesec. U istoj toj zemlji su bez imalo suosjećanja majci njegovateljici oduzeli sva prava isti dan kad joj je umro sin, a našim vrlim saborskim zastupnicima daje se mogućnost da još šest mjeseci primaju punu plaću, a onda još šest pola plaće. Za što? Za to što se nisu pojavljivali na svom radnom mjestu. Probajte vi jedan dan ne doći na posao, sigurno nećete tako biti nagrađeni.
Dalo bi se tu još toga nadrobiti, ali čemu? Ništa se pod milim Bogom promijeniti neće, sve dok svi mi ne ustanemo protiv sustava koji zakazuje na svakom koraku. Ništa se neće promijeniti dok god se skrivamo iza tipkovnica i miševa, spremni komentirati samo iz udobnosti svoga doma, no kada treba izaći na izbore ili na prosvjed – odjednom je to veliki problem. Ništa se pod milim Bogom neće promijeniti, dok se mi sami ne promijenimo!
