Hrvatska je unatrag nekoliko godina postala poželjno odredište radnicima iz dalekih zemalja koji ovdje i s prosječnim plaćama mogu zaraditi znatno više nego kod kuće. I to ne samo tijekom turističke sezone.
Naime, prema ljetošnjim podacima MUP-a, do 31. srpnja ove godine izdano je više od 130 tisuća dozvola stranim radnicima za boravak i rad, a predviđa se da će do kraja ove godine biti izdano 200.000 takvih dozvola. Naravno, navedeni podaci ne znače da je u Lijepoj našoj jednako toliko i radnika s obzirom na to da pojedinac može dobiti više dozvola, primjerice za novo zapošljavanje, produljenje i slično.
No, s obzirom na veliku potražnju za radnom snagom u građevini, ugostiteljstvu i proizvodnji, često se događa da veliki broj njih radi i na crno. Posebno su traženi konobari, kuhari, skladištari i građevinski radnici, a najviše ih dolazi iz Nepala, Indije i Filipina. Svi oni u Hrvatsku dolaze jer ih tu čeka posao, ali i s ciljem da zarade za život svojim obiteljima koje su ostale u matičnim državama. No, mnogi se poslodavci u potrazi za brzim rješenjem problema nedostatka radnika, ne libe zaobići sve propise. Upravo zbog toga često dolazi do zlouporabe stranih radnika.
O ovom problemu, a i samom procesu pronalaska stranih radnika te izazovima s kojima su suočeni, porazgovarali smo s Mirkom Latkovićem, suosnivačem i direktorom agencije za zapošljavanje stranih radnika Globirò iz Splita, koju je osnovao sa svojom poslovnom partnericom Anitom Rosić. Globirò je jedna od vodećih Agencija za zapošljavanje radne snage na području srednje Dalmacije, a primarno se bave regrutacijom radne snage iz Republike Filipini, Savezne Demokratske Republike Nepal i Republike Indonezije, a do sada su u Hrvatsku doveli više od 1500 stranih radnika.
Složen proces pronalaska radnika
Sam proces pronalaska stranog radnika za poslodavca je složen proces koji u prosjeku traje 8 do 12 tjedana.
„Proces zapošljavanja stranih radnika putem agencije obuhvaća sve korake od pronalaženja radnika, provjere kvalifikacija, rješavanja dokumentacije za dozvolu za boravak i rad, predavanja zahtjeva za vizu (ako je potrebna) do organiziranja dolaska i smještaja radnika. Agencije imaju prednost jer posjeduju ekspertizu u pravnim i birokratskim procedurama, čime ubrzavaju proces i smanjuju rizik za poslodavce. Proces zapošljavanja može trajati nekoliko mjeseci, ovisno o zemlji iz koje radnik dolazi i specifičnostima sektora u kojem se zapošljava“, pojašnjava nam Latković.
Kako bi poslodavci mogli zaposliti najkvalitetnije kadrove u skladu s njihovim potrebama i zahtjevima, za početak, mora ispuniti obrazac u kojem detaljno navodi osnovne informacije o radnom mjestu.
Na temelju podataka iz tog obrasca, vrši se selekcija kandidata iz baza podataka gdje se sužava izbor na kandidate koji ispunjavaju tražene uvjete.
„Pri odabiru kandidata, surađujemo s partnerskim agencijama u matičnoj zemlji radnika. Kada suzimo izbor kandidata koji ispunjavaju tražene uvjete, organiziramo video intervjue koje poslodavci obavljaju s kandidatima. Za veći broj kandidata, zajedno s poslodavcima odlazimo u matičnu zemlju kako bismo proveli selekciju na licu mjesta, čime dodatno osiguravamo kvalitetan odabir i visoku razinu podrške. Nakon što poslodavac odabere kandidate, mi krećemo s ishođenjem sve potrebne papirologije, od dozvole za boravak i rad, vize pa sve do organiziranje dolaska kandidata u RH“, navodi Latković.
Postoji rizik od iskorištavanja radnika
Prema riječima našeg sugovornika, glavni izazovi s kojima se suočavaju pri zapošljavanju stranih radnika su složena birokracija i regulacija te rizik od iskorištavanja radnika. Nije ni čudo da se to događa jer ako imaš svog "čovika" koji „navodno“ sređuje dozvole za boravak i rad te vize, „rješava“ jeftine aviokarte, eto radnika za čas, a sve to za „'kikiriki“'. Pitali smo Latkovića kako doskočiti ovom problemu.
Naime, posao agencije za zapošljavanje strane radne snage je složen, multidisciplinaran i iziskuje savjestan pristup. Ljudi s jednog kraja svijeta na drugi dolaze u potrazi za poslom i svjetlijom budućnosti, što znači da na agencijama leži velika odgovornost. No, neke agencije su deficit radne snage u RH uvidjeli kao kratkoročnu priliku za zaradu, koji obave jedan ili dva posla dovoženja ili ustupanja radnika i prestaju s radom.
Nužnost za uvođenje snažnijih kontrola prepoznala i Hrvatska gospodarska komora, pri kojoj je osnovana Zajednica agencija za zapošljavanje, a koja okuplja najveće agencije iz Hrvatske.
Kako poslodavci mogu prepoznati jednokratne agencije?
“Podržavamo osnivanje Zajednice agencija za zapošljavanje jer smatramo da je nužno podignuti kvalitetu usluge na državnoj razini te zaštitili interese stranih radnika i poslodavaca.
Što se tiče prepoznavanje jednokratnih agencija, neophodno je provjeriti je li upisana u Knjigu evidencije agencija za privremeno zapošljavanje i u Knjigu evidencije pravnih i fizičkih osoba koje obavljaju djelatnosti u svezi sa zapoaljavanjenm koje se vode u Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. No, to je samo početak.
Iz vlastitog smo iskustva primijetili da takve agencije nemaju pristup bazama, ni uspostavljene partnerske odnose s agencijama u matičnim zemljama stranih radnika. Prevedeno, nećete imati veliki izbor stranih radnika. Također, trebate obratite pozornost ako agencija ima raspoložive radnike - odmah! Stranih radnika u Hrvatskoj, koji čekaju kao zapeta puška da ih netko zaposli, ima jako malo, jer se viza, odnosno dozvola za boravak i rad izdaju za određenog poslodavca. Ako poslodavac odluči radniku dati otkaz on, najčešće, ne može odmah prijeći kod drugog poslodavca, jer je potrebno ponoviti cijeli proces ishođenja dozvole za boravak i rad, koji, u prosjeku, traje prosjeku 6 mjeseci”, protumačio nam je direktor agencije Globirò.
Proces pronalaska novog radnika je složen, pogotovo kada se radi o stranim radnicima iz azijskih zemalja. Za većinu poslodavaca angažiranje strane radne snage je nepoznat teren, ali teren na koji će veliki broj njih sigurno istrčati u narednim godinama.
Integracija stranih radnika u okolinu
Iskustva pristiglih radnika u Hrvatskoj su raznolika. Niz je pozitivnih primjera koji su se uspješno integrirali u sredinu, nažalost ima i onih koji su uz probleme s poslodavcima i jezičnom barijerom, doživjeli verbalne nasrtaje, ali i fizičke napade.
Od splitske policije doznajemo kako su od početka godine do sada evidentirana tri fizička napada na strane radnike koji se bave dostavljanjem hrane.
"Utvrđeno je da su u dva događaja ostvarena obilježja kaznenog djela razbojništva, a u događaju od 11.listopada utvrđeno je kazneno djelo nasilničkog ponašanja", kazali su nam iz PU splitsko-dalmatinske.
Podsjetimo, proteklog vikenda na Poljičkoj cesti došlo je do napada muškarca i žene tijekom kojeg je 36-godišnji muškarac izudarao nekoliko stranih radnika, odnosno dostavljača brze hrane koji su čekali svoje narudžbe.
Latković pak ističe kako diskriminacija na radnom mjestu nije česta.
„Strani radnici općenito nailaze na izazove s integracijom, zbog jezične barijere i kulturnih razlika. Međutim, diskriminacija na radnom mjestu nije česta, budući da zakoni o radu osiguravaju jednak tretman. Integracija u društvo je sporija, ali agencije i društvo pružaju podršku“, govori nam te dodaje kako agencije pomažu radnicima s integracijom.
„Agencije često pružaju podršku radnicima i nakon dolaska u Hrvatsku, pomažući im s integracijom u novu radnu sredinu, rješavanjem pravnih pitanja te osiguravanjem smještaja. Također, agencije nastoje pratiti radnike tijekom cijelog trajanja njihovog boravka i rada, pružajući podršku u slučaju problema“, kazuje nam Latković.
Uvriježena mišljenja kako su strani radnici jeftina radna snaga je čisti stereotip, kaže nam Mirko Latković. Radnici iz dalekih zemalja imaju ili bi barem trebali imati apsolutno jednaka prava kao i svaki hrvatski radnik. Uz to ako stranom radniku poslodavac osigura smještaj i put do Hrvatske, nikako ga ne ispadne jeftinije.
„Radnici iz stranih zemalja često su zadovoljni radnim uvjetima, ali njihova informiranost o pravima varira, ovisno agenciji preko koje dolaze. Zakoni u Hrvatskoj osiguravaju da imaju jednaka prava kao domaći radnici, no problem nastaje kod specifičnih ugovora i prigodnih nagrada, gdje mogu biti zakinuti“, kazuje Latković.
Kada se govori o razlozima masovnog zapošljavanja stranih radnika i izdavanja radnih viza osnovni, ključni razlog je nedostatak domaće radne snage, osobito za poslove u sektorima kao što su građevina, ugostiteljstvo i proizvodnja, a Mirko Latković smatra kako će potražnja za stranim radnicima nastavit rasti, s obzirom na demografske trendove i iseljavanje lokalnog stanovništva. Stoga se i očekuje povećanje broja izdanih dozvola u narednim godinama.
Motiv za dolazak je sigurnost i jednaka prava žena
Govoreći o dosadašnjim iskustvima, naš sugovornik navodi kako su strani radnici uglavnom zadovoljni radom i boravkom u Dalmaciji. Kao glavne prednosti ističu sigurnost, ali i jednaka prava žena.
„Kažu kako se ovdje osjećaju ugodno, a mnogi od njih su već poprimili 'splitsko stanje uma'. Primjerice jedan Nepalac ide na utakmice Hajduka, druži se s lokalcima, upoznao je i one skrivene ulice našeg grada, a i uklopio se u naš noćni život“, našalio se Latković navodeći pozitivan primjer integracije.
„Strani radnici obično borave u Hrvatskoj na temelju jednogodišnjih dozvola za boravak i rad, koje se mogu produžiti. Dugoročni ostanak ovisi o uvjetima posla i osobnim okolnostima radnika“, govori nam Latković.
Zasigurno i primanja utječu na ostanak, jer će recimo u Hrvatskoj raditi za plaću od oko tisuću eura, dok bi radeći isti posao u Nepalu zarađivali između 150 i 250 eura mjesečno.
U nastavku pogledajte kolike su prosječne plaće u zemljama iz kojih je najviše ljudi došlo raditi u Hrvatsku.
[Zeleno]NEPAL
Minimalna plaća u Nepalu je 20.000 nepalskih rupija, što je oko 100 eura.
INDIJA
Tamošnja minimalna plaća iznosi 32.000 indijskih rupija ili 220 eura.
FILIPINI
Minimalna plaća u njihovoj zemlji je 19.500 filipinskih pezoa. To je oko 315 eura.
BANGLADEŠ
Prosječna plaća je 12.500 bangladeških taka ili nešto manje od 110 eura.
Zanimljivo je kako slični mentalitet i višestruka zarada Filipince mami u Hrvatsku, a njihova vlada itekako se brine o njihovoj pravnoj sigurnosti stoga Filipinca iz matične zemlje ne možete dovesti u Hrvatsku ako mu ne osigurate trošak puta povratnu avio kartu i, naravno, smještaj.[KRAJ]
