„Tijekom mojih mnogobrojnih istraživanja po gorama, planinama i zabačenim visoravnima, naišao sam na tajanstvene stećke. Teški, nijemi i nepomični, a opet puni pitanja: za koga su podignuti i zašto baš na ovim udaljenim mjestima, daleko od naselja i puteva?“ – započinje Arheo Balkan u svom najnovijem videu.
Autor ističe da stećci stoljećima stoje izloženi kiši, vjetru i zaboravu, a njihovi urezani simboli, likovi i poruke i danas čuvaju tajne prošlih stoljeća. „Ovi megaliti, ima ih preko 100.000 rasutih po našim prostorima, nisu obični srednjovjekovni spomenici. Dokazat ću vam to kroz njihovu povezanost s ilirskim gomilama, gradinama i tumulima – često su pronađeni unutar ili u neposrednoj blizini ovih prapovijesnih struktura“, naglašava autor.
Prapovijesno porijeklo i apsurd srednjovjekovne teorije
Arheo Balkan kritizira stav dijela arheološke struke koja smatra stećke naknadnim srednjovjekovnim ukopima: „U tim gomilama često nalazimo posmrtne ostatke i grobne priloge prapovijesnog predantičkog razdoblja. Tvrdnje da su stećci srednjovjekovni, dok istovremeno nalazimo megalite od 20 tona na nepristupačnim planinskim vrhovima, pogotovo u doba nesigurnosti i ratovanja, zvuče apsurdno.“
On dodaje: „Stećci se nalaze i do 1800 metara nadmorske visine, često bez tragova ljudskog naseljavanja. Njihovo dimenzioniranje i monumentalnost ukazuju na drevnu civilizaciju i tehnologiju koja nije tipična za Srednji vijek. Kako su ih samo prenosili na te lokacije, ostaje nepoznanica.“
Ikonografija i kulturni kontinuitet
Jedan od ključnih argumenata autora je prikaz motiva na stećcima: „Na njima nemamo prikaze srednjovjekovnih ratnika, već antičke simbole – ilirske kacige, trojanske perčine, drveće života identično zlatnim listovima iz Mikene. Svi ti elementi ukazuju na kontinuitet kulturnih i etničkih tragova od antičkog doba do danas.“
Također, Arheo Balkan ističe da je veći dio stećaka naknadno urezan kršćanskim simbolima, što je doprinijelo percepciji da su srednjovjekovni. „Svega 4.000 stećaka od više od 100.000 proglašeno je spomenicima svjetske baštine. Ostali su ili uništeni, ili ugrađeni u crkve, što je često potpuno zanemarilo njihovu stvarnu starost i povijesni kontekst“, objašnjava istraživač.
Povijesni zapisi i zaboravljeni kontinuitet
Arheo Balkan podsjeća i na starije izvore: putopisci i istraživači iz 17. i 18. stoljeća, poput Alberta Fortisa, opisivali su nekropole uz rijeku Cetinu kao „grobove divova“ zbog njihove monumentalnosti. „Prostor Dalmacije, Bosne, Hercegovine i Crne Gore posjeduje jedinstvenu kulturnu i antropološku baštinu, a kontinuitet stanovništva od Ilira do današnjeg dana nikad nije bio spor“, zaključuje autor.
On naglašava da su političke i kulturne promjene u 19. stoljeću, uključujući austrougarsku vlast, dovele do reinterpretacije stećaka i osporavanja prapovijesnog kontinuiteta, ali da priroda, lokacija i monumentalnost stećaka ostaju snažni dokazi drevnog porijekla i dugog kulturnog nasljeđa Balkana.
„Stećci nisu samo srednjovjekovni spomenici – oni su svjedoci drevnih civilizacija, antičkih simbola i prapovijesnih tradicija koje i danas odjekuju u našoj kulturnoj baštini“, zaključuje Arheo Balkan.
