Khao San road. Ponovno sam u najluđoj ulici na svijetu. Ulici u kojoj se ne spava i gdje mašta postaje stvarnost. U petsto metara pravca se mimoilazi na tisuće pijanih ljudi, trgovci nude sve moguće, a posebno su interesantne šifre s kojima vam se obraćaju.
Obožavaju kratice, pa je – “tuk-tuk sir?” – poziv na vožnju u dvotaktnoj japanskoj trokolici, “bum-bum” – poziv na sex, a klepet usnama u obliku zvuka “pok-pok” – simbol za ping-pong show. Što se potonjeg tiće, mislim da bi bilo krajnje neukusno opisivati gdje se malena loptica gura i s kojim umijećem ispaljuje.
Da, Tajland je mjesto gdje ća vam kroz osmijeh prodati ama baš sve, ponekad i na granici bizarnog. Tako vam se sa obje strane ulice smiješe ladyboy muškarci ili zakonom priznati treći spol, često puno ljepši od žena, a do njih možete dobiti uslugu masaže stopala, okrjepu, izlete, provod, a ako poželite napraviti iskaznicu CIA-e ili press britanskog BBC-a, nije problem. Za 100 bahti, cca 20 kn, dobivate gotovo original.
Iako zanimljiva, Khao San ulica je mnogima, nažalost, i jedina ulica s kojom se susreću na Tajlandu. Srećom, ja nisam među njima. A nije ni Toni Marušić, mladi avanturist, padobranac i zaljubljenik u prirodu iz Dugog rata. Suputnik kakvog samo poželjeti možete. Nama je ona samo ulica preko koje, natovareni poput saveznika u Normandiji, dolazimo do okolnih ulica gdje su jeftine sobe. Da, mi smo “backpackeri” i na leđima nosimo sve što nam je potrebno. Toni nosi oko jedanaest kilograma, ja dva više, s tim da na prsima imam još sedam kilograma tehnike. On je logistika i komunikacija, a ja fotograf, kamerman i pisac. Zahtjevan zadatak! – reći će upućeni. Ali mi uživamo u njemu. Ako tako možemo nazvati tu radost koja će trajati mjesec dana.
Ubrzo dolazimo u manju ulicu gdje sam spavao 2014. godine. Šokantno zaključujem da se ni sad, pune dvije godine nakon, nije ništa promijenilo. Ista ona žena, u narodnoj nošnji, prodaje drvene žabe, a ofucani pas lutalica, nalik na mutanta iz filma “Resident evil”, je na istom mjestu ispred sveprisutnog dućana “7-Eleven”. Šlag na kraju je Mario, konobar u prljavom, uličnom restoranu, kojem smo dali to ime zbog toga što je svaki dan bio u istom dresu na kojem je pisalo – Balotelli. Ne znam od kojeg je materijala, ali još se dobro drži.
Spavamo u sasvim pristojnoj sobi za sasvim pristojnu cijenu. Ako su dvije krupnije kokoške u hrvatskom dućanu oko sedamdeset kuna, onda smo za vrijednost tih životinja spavali.
Tajland je jako lijep, ali je prepun turista i izgubio je onu autentičnost koju je imao prije nekoliko desetaka godina.
Zato ga ostavljamo za kraj i već zorom krećemo na Put prema zemljama gdje se još mogu pronaći autentična sela, netaknuta priroda i tradicionalni ljudi. Namjerno sam Put napisao s velikim slovom, jer je on onaj zamišljeni pravac koji vas tjera tamo gdje srce vodi. A srce je reklo Kambodža. I njegov provincijski grad Siem Reap, pokraj kojega leži obilazak naše prve atrakcije – Angkor Wata – misterioznog Kmerskog svetišta iz dvanaestog stoljeća.
Iako je jedini autobus bio pun, našlo se mjesta za nas dvoje. Primjerice, ja sam zauzeo mjesto suvozača, koji je sjedio na gajbi pored. Sukladno tome, cijelim putem, koji je više bio makadam nego beton, ja sam otvarao vrata i plaćao, pazi sad – neke cestarine, uz hihot simpatičnih vozača – Samonora i Kem Heva. Nešto manje su bili simpatični kada su nam htjeli napraviti vizu za četrdeset dolara, iako na internetu piše trideset. Klasični pokušaj prevare.
Prvi kontakt s Kambodžom je bio paklen. U punom smislu te riječi. Sunce je pržilo prljavi beton, koji je gušio poput sumpora, a pokraj nas je prošlo policijsko vozilo, dupkom napunjeno zatvorenim ljudima, čije ruke su se držale za rešetke. Toni me pogledao i upitao: “Pa di smo ovo došli? Ja zamišljao idilične i zelene proplanke, na kojima žene s tradicionalnim nón lá šeširima sade rižu, kad ono Afrika!?”
Nastavili smo vožnju po katastrofalnoj cesti, na kojoj su se smjenjivale scene apstraktno pretovarenih i čudnih vozila. Česta pojava su bili i motori, na kojima bi brižni otac vozio i po troje, četvero djece bez kacige. U Siem Reap smo došli u kasnijim popodnevnim satima i čim smo izašli iz autobusa, vozači “tuk-tuk-ova” su nas uhodano zaskočili, nudeći nam, naravno, najbolje i najpovoljnije smještaje. U tom slučaju uvijek biram najsimpatičnijeg, pa smo trenutak poslije bili u Adnanovom vozilu.
Nasmiješeni Kambodžanac je krio loše, bambusove tetovaže nekakvim dopunskim rukavima i žalio se kako cijelu sezonu radi za dvjesto eura, te da mu je plan preseljenje u Tajland. Kako grad nudi samo nekakav “Pub street” i noćnu tržnicu, tako se ubrzo nalazimo u prenoćištu za sedam dolara po glavi. Adnanu dajemo duplo da nas zorom odvede u obilazak poznatog arheološkog lokaliteta.
Iako ustajemo čak u četiri sata, ne bi li, prije ostalih, uhvatili najbolje mjesto za fotografiranje odraza glavnog hrama u jezeru, gdje se zorom otvaraju cvjetovi tisuće lopoča. I onda hladan tuš. Nismo sami, već tu ima na desetke turista, a i nebo ne obećava izlazak sunca. Pretpostavka ubrzo postaje činjenica, a mi već odavno u miru obilazimo tunele, hodnike i hramove impresivnog kompleksa, dok masa i dalje čeka to čarobno svitanje.
Istraživajući sva ta čuda graditeljstva, na čijim zidovima su urezani prikazi iz tadašnjeg života, istodobno nam se nameće zaključak kako je drevna civilizacija Kmera bila bogatija i naprednija od današnje, te je imala puno važnije značenje na karti svijeta. Iako ima puno turista, mi u svakom trenutku nalazimo komad mira za nas, jer je lokalitet, sa svojih više stotina građevina, rasprostranjen na čak trideset kilometara kvadratnih.
Definitivni favorit nam je bio i hram Ta Prohm , kojeg je proslavio film Tomb Raider. Da je kralju Jayavarmanu netko, prije osamsto i kusur godina, rekao da će mu jednog dana hram – u kojem je živjelo preko dvanaest tisuća duša – pojesti džungla, vjerojatno bi ga dao smaknuti. Ipak, danas je to impozantno svetište – sa svim onim stablima, korijenima i lijanama, koje su zarobile svaku poru građevine – tek kraljevstvo makaki majmuna, koji tu sad jedini kraljuju. Tipičan primjer kako na kraju priroda uvijek pobjeđuje, ma kako se čovjek osjećao Bogom.
Na samom lokalitetu smo naišli na stotine uličnih umjetnika, od kojih bi neki imali što reći i na svjetskoj razini, samo da su se rodili na zapadu. Tako je mjesto u mome ruksaku našla žarka slika Angkor Wata i Buddhina glava od ebanovine.
Iza nas je već bilo 8593 kilometara u par dana. Slijedio je kratki posjet Phnom Penhu i džungli na jugu Vijetnama, gdje se još mogu naći na desetke vrsta otrovnih zmija, majmuna, medvjeda i bivola.
Avantura je tek bila pred nama.