Na današnji dan 1911. godine rođen je Grigor Vitez
Grigor Vitez, rođen 15. veljače 1911. godine kao Grigorije, potekao je iz obitelji srpskog podrijetla. Njegovi roditelji, Ana i Teodor Vitez, imali su različite obiteljske korijene – majčina loza, prezimena Milosavljević, doselila je iz Bosne u Slavoniju krajem 17. stoljeća, dok su s očeve strane preci došli iz sjeverne Dalmacije, nosili prezime Alavanja i kasnije, u čast počasnog naslova dobivenog od Marije Terezije, preuzeli prezime Vitez. O svom porijeklu Vitez je pisao u knjizi Ahmeta Hromadžića “Dječji pisci o sebi“.
Djetinjstvo je proveo u slavonskom selu, odrastajući u velikoj obitelji koja se bavila zemljoradnjom. Imao je tri brata – dvojicu starijih, Jocu i Savu, te mlađeg Peru. Oca je izgubio u ranom djetinjstvu, neposredno prije početka Prvog svjetskog rata. Osnovnu školu pohađao je u Okučanima, a gimnaziju završio u Novoj Gradiški. Prve pjesme napisao je kao maturant. Krajem 1920-ih godina upisao je učiteljsku školu u Pakracu i stekao zvanje učitelja. Prvi posao dobio je u selu Slobodna Vlast kod Đakova, a kasnije je premješten u Voćin, gdje se upoznao sa suprugom Elizabetom Perlik, s kojom je ondje sklopio brak.
Njegovo književno stvaralaštvo obuhvaćalo je poeziju za djecu i odrasle, slikovnice i dramske tekstove, a bavio se i prevođenjem književnih djela s ruskog, francuskog i slovenskog jezika. Pisao je za različite književne časopise, a njegove su pjesme prevedene na gotovo sve europske jezike. Grigor Vitez smatra se pionirskim autorom moderne hrvatske dječje književnosti. Napisao je velik broj pjesama i priča namijenjenih najmlađima, a također je objavljivao mnoge članke u raznim časopisima. Njegova djela često su uvrštena u školske čitanke, zbog čega ih učenici redovito susreću tijekom školovanja. Za svoj izniman doprinos književnosti za djecu nagrađen je priznanjem Zlatna ptica.
Tijekom Drugog svjetskog rata službovao je u Gornjem Vakufu i Golinama kraj Donjeg Miholjca, a potom se pridružio partizanima. Ondje je organizirao učiteljske tečajeve kako bi pripremio nastavnike za rad u školama nakon završetka rata. Nakon rata radio je u Ministarstvu prosvjete u Zagrebu, a zatim kao urednik u izdavačkoj kući Mladost. Godine 1957. pokrenuo je knjižnicu “Vjeverica“, u kojoj je objavljeno oko 500 knjiga za djecu. Tijekom 1950-ih obnašao je dužnost tajnika Društva književnika Hrvatske.
Šezdesetih godina njegovo se zdravstveno stanje znatno pogoršalo – kralježnica mu je bila teško oštećena, što ga je prikovalo za krevet, no unatoč tome nastavio je stvarati. Preminuo je 23. studenoga 1966. godine, a pokopan je u rodnom Kosovcu.
