Prije pet i pol godina obnovljen je tada 83 godine star zrakoplov Polikarpov Po-2, jedan od najpoznatijih ruskih zrakoplova iz Drugog svjetskog rata.
Ponovno je poletio zahvaljujući njegovom vlasniku Matku Raosu koji ga je više godina obnavljao u hangaru na splitskom aerodromu. Matko Raos je i jedan od osnivača Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i aktivni sudionik Domovinskog rata. Polikarpov Po-2 je jedini ovakav zrakoplov u Hrvatskoj, a u svijetu postoji samo šest primjeraka koji su u letnom stanju. Proizvedeno ih je preko 70 tisuća.
Prošlog petka priliku provozati se u legendarnom zrakoplovu imao je splitski fotograf i strastveni ljubitelj zrakoplova, Eddy Meštrović. Eddy je sve zabilježio kamerama i fotoaparatom, a kako izgleda let iznad Sinja u 88 godina starom zrakoplovu, pogledajte u videu:
U nastavku pročitajte tekst Denisa Krnića koji je 2017. napisao za Russia Beyond.
Potpuno očuvani ruski Polikarpov Po-2 u Splitu svjetski je zrakoplovni raritet
To je zrakoplov koji je napravljen u najvećem broju primjeraka u povijesti zrakoplovstva. U vremenu od 1928. do 1959. godine, koliko je trajala proizvodnja, izrađeno je preko 40.000 primjeraka! Svjetsku slavu stekao je u bitci za Staljingrad i u Korejskom ratu. Danas, u cijelom svijetu ostalo ih je svega 6 sačuvanih primjeraka. Jedan od preživjelih nalazi se u hangaru splitske zračne luke „Resnik“.
Radi se o 87 godina starom Polikarpovu Po-2, najpoznatijem ruskom zrakoplovu iz Drugog svjetskog rata. Ovaj splitski Polikarpov ne samo da je tehnički raritet, nego je i povijesni raritet jer je sudjelovao u Staljingradskoj bitci gdje je sipao bombe po položajima vojnika Wermachta.
Vlasnik ovog lovca-bombardera, proizvedenog 1930., je umirovljeni brigadir Marko Raos, pilot i jedan od osnivača Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Više od tri godine Raos je pažljivo obnavljao starog nebeskog ratnika koji je prevalio dug put od neprepoznatljivog kostura, rastavljenih krila, do bijelog ljepotana koji danas leti iznad Splita. Raos je Polikarpova kupio davnih dana od aerokluba „Split“. Ima jedan Po-2 u Sloveniji koji također leti, ali nema sve originalne dijelove poput „kolege“ u Splitu u kojem je i izvorni motor, 5-cilindarski zvjezdasti Švecov M11-D od 125 konjskih snaga.
U doba bivše Jugoslavije nosio je registraciju YU-CNI, današnja hrvatska registracija je 9A-ISC.
Po-2 je masovno koristilo ratno zrakoplovstvo bivše Jugoslavije. Prvi primjerci došli su 1944. godine na otok Vis. Tijekom II. svjetskog rata isporučeno je 30 komada, a nakon završetka rata uslijedile su nove isporuke iz tadašnjeg Sovjetskog saveza. Pored obuke pilota korišten je i za popunu pojedinih borbenih postrojbi kao laki noćni bombarder do nabavke suvremenih aviona. Koristio se i za vuču jedrilica, padobranske skokove, te za izviđačke i sanitetske zadaće.
Eskadrile Po-2 dale su najviše narodnih heroja Rusije, među njima poprilično žena koje su u velikom broju letjele na Po-2. Od 30 žena heroja Sovjetskog saveza 23 su bile pilotkinje sa Po-2! Psihološki učinak napada Po-2 u rukama žena-pilota bio je tako velik da je došlo do toga da su njemački vojnici tim pilotkinjama dali nadimak „Nachthexen“ – Noćne vještice, zato što su letjele noću, a napadale bi nisko s ugašenim ili prigušenim motorima. Noćne vještice bile su u stvari žene piloti 588. zrakoplovnog puka noćnih bombardera Crvene armije. Nepotpuni podaci govore da su Noćne vještice na Istočnom frontu – uključujući i njegov kraj u borbama za Berlin – imale 24.000 borbenih polijetanja, i da su neke preživjele Vještice imale i po tisuću obavljenih misija.
Osim strojnice ovi avioni su nosili i 300 kilograma bombi. Ne samo to, nosili su i ranjenike. Znate kako? Na krilima! U avionu dva pilota i na svakom krilu po tri ranjenika. Ukupno 8 ljudi je mogao nositi.
Legenda kaže da je za obaranje jednog Po-2 pilotima Luftwaffea obećavan Željezni križ. Maksimalna brzina Po-2 bila je ona pri kojoj su njemački lovci gubili upravljivost i uz malo pilotske nepažnje padali kao kamen, pa su njemački piloti stalno bili na mukama jer su morali smišljati nove taktike kako oboriti Po-2. Zbog karakterističnog zvuka, Nijemci su ga zvali i „Nähmaschine“ u prijevodu - "šivaća mašina".
U Korejskom ratu zbog male dimenzije i drvene konstrukcije pokazao se gotovo nevidljivim za radare. Poznata je epizoda kada su Sjevernjaci u dva navrata spektakularno bombardirali piste pune američkih F-51 Mustang i F-86 Sabre. Bio je teška meta za rušenje jer je mogao letjeti prenisko i presporo, pa se sporost Po-2 i u ovom ratu pokazala kao značajna prednost. Za cijelo vrijeme trajanja Korejskog rata Amerikanci su uspjeli oboriti samo jedan sjevernokorejski Po-2. U Korejskom ratu čak je dobio i službenu NATO oznaku "Mule" (Mazga), a od američkih vojnika nadimak „Bedcheck Charlie“.
Polikarpov je dobio ime po svom konstruktoru Nikolaju Nikolajeviču Polikarpovu. Prototip pod nazivom U-2TPK poletio je 1927. godine. Poslije smrti njegovog konstruktora Polikarpova 1944. godine, U-2 je preimenovan u Po-2. Mali, lagani dvokrilac drvene je konstrukcije, izrađen je od sibirskog ariša, lagane i vrlo izdržljive vrste drva. Trup je presvučen impregniranim platnom. Može polijetati i slijetati sa polja, puteva, proplanaka… S jednim tankom goriva može prevaliti 400 kilometara, a u slučaju otkaza motora iskusniji pilot ga može prinudno spustiti kao jedrilicu.
U-2 bio je neka vrsta pilotskog sna svog vremena: vrlo okretan, stabilan i predvidljiv. Bilo ga je gotovo nemoguće natjerati u kovit ili u penjanju "objesiti o elisu" – a ako bi se to nekim čudom i dogodilo, sam bi se vratio u normalan let postavljanjem komandi u neutralan položaj ili, jednostavno rečeno, puštanjem komandi.
Bolji poznavatelji povijesti zrakoplovstva kažu da su među stotinama tipova aviona napravljenih u prvom stoljeću zrakoplovstva mnogi bili dobri, ali je samo nekoliko zaista izvanrednih. U izvanredne, ali i slavne, osim engleskog Supermarine Spitfirea, njemačkog Focke-Wulffa 190 ili američkog Douglas C47 Skytraina, definitivno pripada i ruski Po-2.