Ako vas put nanese do Konavala, u onaj zeleni džep juga gdje se krševiti vapnenac spušta do mora i miješa s crvenom zemljom, gotovo je nemoguće zaobići vrelo rijeke Ljute. Ondje hladna, bistra voda iz srca Sniježnice izranja pod stijenom, tutnji kroz kanjon i stoljećima pokreće kamene kotače mlinica. Upravo tu, u mjestu Gruda, pronaći ćete Ivu Đivanovića, čovjeka kojega lokalci od milja zovu „čuvarom mlinova“. Njegovo obiteljsko imanje, registrirano kao turističko izletište Mlin, izgleda kao sa stare razglednice: nadsvođeni mostić, krošnje topola i oraha koje hlade dvorište, dim koji se lagano vije iz kamina. Voda žubori uz kanale i kamene zidovi, a krovovi od kamenih ploča zrcale se u bistroj rijeci baš kao u doba Dubrovačke Republike.
Ivo nas dočekuje uz fotografije stare konavoske nošnje – bijela košulja, tamni prsluk, svileni pojas. “Sad ćete čut kako kamen pjeva,” dobacuje. Čim pusti vodu na drveni kanal, kotač se polako okreće, žrvanj se uhvati ritma i začuje se zvuk rada kamena i vode; pšenica u trenu postaje brašno, kukuruz koji postaje pura. “U ovom zvuku Konavljani su štimali sat: znao si da se žito melje dok god se hučanje čuje do sela,” objašnjava Ivo.
Ivo Đivanović – čuvar tradicije
Na pitanje tko je zapravo, uz široki osmijeh kaže: „Ja sam Ivo Đivanović, prijatelj Vlaha i Nika s druge strane rijeke; prije tristo godina bili smo ista kuća.” I doista, genealoška stabla pokazuju da su Đivanovići i susjedni Šiševi iznikli iz iste loze. U njihovu gospodarstvu mlin je odvajkada bio ono što bi danas zvali „startup u dvorištu“ – pouzdan izvor dodatnog prihoda. “Kad nije bilo turizma ni stalnih plaća, ljudi su morali sami proizvest sve što im treba. Bez vode nema brašna ni kruha, pa se ljeti znalo skupit i stotinu mazgi uz Ljutu. Donijeli bi pšenicu, platili mljevenje, ponijeli brašno kući.”
Šezdesetih godina prošlog stoljeća industrija je pozatvarala seoske mlinove, pa su zgrade zarasle u korov. Ali Ivo i pokojni mu otac nisu dali da naslijeđe nestane. “Prije dvadeset i pet godina počeli smo krpat krov, vraćat hrastove grede i kamene ploče, pa malo po malo pokrenuli kotač.” Od 2009. im se pridružuje susjed Niko, koji je obnovio stupu za sukno – drvenu kadu u kojoj vodeni čekići omekšavaju vuneno platno. “Meni je navigacija bila prva ljubav, ali mlin me je zvao,” priznaje Ivo. Danas radi isključivo ovdje, pod okriljem projekta Agroturizam Konavle, i prima posjetitelje iz cijelog svijeta.
Povijest mlinova na Ljutoj
Još u 15. stoljeću Dubrovačka Republika shvatila je moć Ljute. Izvor nikada ne presušuje, a zahvaljujući strmom padu dobiva se snažan tok pa je do 19. stoljeća uz rijeku radilo petnaest mlinova i tri stupe. Kompleks se dijelio na Gornje i Donje mline, ovisno o položaju prema izvoru. Brašno samljeveno u Konavlima hranilo je Dubrovnik, a dvopek iz ovih mlinova putovao je na galijama sve do Levanta. Nakon propasti Republike i kasnije privatizacije u doba Austro-Ugarske, mlinovi su polako odumirali; ozbiljan udarac došao je s elektrifikacijom sela. Društvo prijatelja dubrovačke starine i sami vlasnici tek su u posljednjih dvadesetak godina sustavno krenuli u obnovu.
“Kada bismo sve mlinice stavili na kartu, vidjeli biste lanac malih pogona od izvora pa gotovo do mosta u Grudi. Bilo ih je i u Udovađi, na istočnoj strani Konavala, ali taj je sustav ljeti presušivao. Ljuta nikad – zato je Republika na njezinu toku gradila svoje ‘državne tvornice’”, priča Ivo dok pokazuje zidine jednog napuštenog mlina obraslog bršljanom.
Tura koja traje, pamti se i priča dalje
Današnja posjeta Đivanovićevu kompleksu traje oko sat vremena, ali dojmova bude za čitav dan. Sve počinje “traditional welcome” dočekom: dvije djevojke u konavoskoj robi nude travaricu i suhe smokve. Zatim Ivo demonstrira mljevenje – voda zavrti kamen, zrno pukne, a brašno zamiriše na orah i slamu. “Ne prodajem samo brašno, nego priču o Konavlima,” podsjeća goste. Nakon toga kratka šetnja preko drvenog mosta vodi do Nikine stube. Tamo vodeni čekići – masivne hrastove batine – neumorno udaraju vunenu tkaninu i pretvaraju je u gust, mekan sukno od kojega se stoljećima krojila konavoska nošnja, crne zimske haljine i debele deke. Turisti promatraju raširenih očiju; mnogi prvi put u životu vide kako voda može „tući“ tkaninu umjesto strojeva.
Za gurmanski kraj ture servira se tanjur domaćih pršuta, sireva i pogača od netom samljevenog brašna, a zna se ubaciti i čaša konavoske malvasije ili kupaža Vilin Ples iz vinarije Crvik. “Sve ostaje u našemu kraju – to je bit agroturizma”, kaže Ivo. Paket često uključuje i ručak u Cavtatu ili vinsku degustaciju u Komajima, pa se cjelodnevni izlet može slagati poput lego-kockica.
Ljuta – rijeka koja nikad ne presuši
Zanimljivo je da je voda ljeti hladnija nego zimi. “Ljeti se otapa snijeg u planini, putuje pod zemljom i dolazi na izvor bez kontakta sa suncem. Temperature padnu i do deset stupnjeva”, objašnjava domaćin i nudi mi da zagrabim šaku vode. Uistinu, hladnoća para dlan. Ljuta je, kaže, jedno od jačih krških vrela na jugoistoku Hrvatske. “Kad padnu velike kiše, nosi i do 100 000 tona mulja godišnje. More od Molunta do Mljeta bude crveno, ali koga briga,” sliježe ramenima i nudi kratku lekciju iz hidrotehnike: Austro-Ugarska je planirala hidraulična vrata koja bi privremeno zadržala mulj, no projekt nikada nije završen.
Pitamo ga jesu li mlinovi službeno zaštićeni. “Službeno – nisu svi; birokracija sporo melje, brže od mojega kamena,” kroz smijeh veli Ivo i odmah dodaje da obitelj čuva dokumente iz prvog popisa stanovništva gdje se Đivanovići spominju kao mlinari. “Generacije vlasti su prolazile, ali žrvanj se vrtio. Dok god ima vode i ljubavi, vrtit će se i dalje.”
Tko dođe jednom, vrati se
Ivo se ne voli hvaliti brojkama, ali otkriva da godišnje ugosti preko deset tisuća posjetitelja – od školaraca do putnika s luksuznih jahti. “Upiši u tražilicu ‘Mlin Đivanović’, nazovi ili samo slušaj šum vode. Ona te dovede točno do mene.” A kad jednom stignete, vraćate se s osjećajem da ste u sat vremena proživjeli nekoliko stoljeća: vidjeli kako se stvara brašno, čuli melodiju vodene stupe, okusili kruh izrađen baš kao u doba Dubrovačke Republike.
Na odlasku, kotač i dalje šumi, voda kucka o kamen, a dvorištem miriše tek pečena pogača. Ivo maše s mostića, a ja shvaćam da između hladne Ljute i topline njegove priče kuca srce Konavala – tvrdoglavo, iskonsko i neumorno poput žrvnja koji se neumorno okreće...
