[S]vakodnevni život mi uvijek donese temu za kolumnu. Kao što sam i rekla, život i jeste najveća inspiracija. Nedavno sam razgovarala sa jednim gospodinom, o svakodnevnim temama. I u jednom trenutku mi kaže, kako je njegov sin prošao ženskih i ženskih. Živio je onako kako neki neće u nekoliko života. Sin je na tatu, očito. Jer ni on nije svetac. Pošto sin ima više od četrdeset godina, bilo bi dobro da se ipak oženi. Tako časno prezime mora imati nasljednika. Bio je u vezi sa ženom koja je imala dvoje djece, ali, Bože moj, nije ona bila dobra za zakonitu.
Zanimljiva teorija, svakako. Mamica se potrudila da mu dokaže da griješi. I onda… njegov sin se zaljubio. Baš lijepo. Ja sam uvijek za ljubav. Lijepa, zgodna, krasna… svi epiteti su tu. Pošto oboje imaju dosta godina, ona, mislim oko trideset i sedam, nema se tu šta čekat. Ženidba je bila na dnevnom repertoaru, naravno, bez znanja mame, jer za njenog sina nijedna nije dobra. Ne bi da je ona ženi za sebe, a ne sin za sebe. A ima nas svakakvih.
Tko zna koliko ih je ona imala?
Ako je dijete naše, ne znači da je najbolje na svijetu. Ja jedino želim da moja djeca budu sretna, i u njihov se izbor ne miješam. Ako sam ih donijela na svijet, nigdje ne piše da moram upravljati njihovim životima, a moji to i ne bi dozvolili. E, pa kad je već našao curu, i kad je ženidba na vidiku, onda počnu druge brige. A tko zna koliko ih je ona imala? Stala sam ko ukopana. S jedne strane se hvali kako mu sin ima iskustva, a sa druge bi htio časnu sestru netom izišlu iz samostana. A ne ide to tako.
Svi mi imamo svoju prošlost, greške, promašene odnose, krive ljude, ali to ne znači da nemamo pravo na sreću. Ako nekog voliš, voliš ono što ta osoba je. Prošlost ne bi trebala postojati, barem ja tako mislim. A drugačije bi pričao da ima kći. Sigurna sam u to. Onda bi ona bila svetaca koja nije kriva za prošlost, kakva god da je, jer je naletjela na idiota, ili više njih. A povalili bi sve što je žensko, a oženili sveticu. Pa što ako svojim ponašanjem uništi nečiji život? Ipak je to žena, a ona je potrošna roba. To da je ona nečija kći, majka ili tko zna što, nije bitno, jer nije njegova. Mrzim to pećinsko razmišljanje. Uništi sve šta je tuđe, a uzdigni svoje.
No, život je nepredvidiv. Vrati se sve, na ovaj ili onaj način. Zar osoba koja ima prošlost, ne smije imati budućnost? Možda se našoj djeci briše prošlost, ali ne i tuđoj. Ja mislim da ni neandertalac nije tako razmišljao. Imaj istu mjeru za svoje, ali i za tuđe dijete. Možda neki nemaju kći, ali će imati unuku, ili je imaju. Nisu sve žene kurve, osim vaših. A biti kurva u duši, puno je gore od ovog prvog. Gospodin nikada neće nešto takvo izustiti. Sin bira sebi suputnicu, a ne ocu i majci.
Kod tuđe djece se sve broji
Poštujte tuđi izbor, tuđe osjećaje, tuđe pravo na ljubav. Svi mi ulazimo u veze s nadom, sa srcem na dlanu, i kad ulaziš u vezu, misliš na budućnost, a ne na ono što je bilo i ne može se promijeniti. Ne sudi, jer nisi bez grijeha. Ako si imao puno žena, ljudskost se ne mjeri brojem njih, nego onim koliko si voljen i koliko si volio. A sa takvim ponašanjem, mišljenjem i stavom, voljeti te neće nitko, pa čak ni tvoji najbliži.
Dragi moji, kako su ono stari ljudi govorili: „Gledaj u majku, idi po kći!“ Vrijedi li i obrnuto? „Gldaj u oca, udaj se se za sina.“ Istina, neki se nisu baš usrećili, ali je važan broj, zar ne? Kod tuđe djece se sve broji, njihovi su grijesi neoprostivi.
Ajme, tko zna koliko ih je imala? Takvi bi i za Gospu rekli da je došla iz javne kuće. Čime se ljudi zamaraju? Sve je matematika, a gdje je tu srce? Ne tražimo ga kod ljudi koji ga nemaju.
