Sva naša mala mista imaju dušu.
- Kakvu dušu? - Pitala bi osoba koja nikada nije bila u jednom takvom mistu.
- Dušu, kako ne znaš što znači duša?
- Znam ja što znači riječ duša, ali što znači pojam „misto ima dušu“
Savjetujem da prekinete daljnje objašnjenje. Samo recite.
- Posjetite Stari Grad na otoku Hvaru!
Dobro, istina je da nije on svima tako poseban. Svatko od nas ima mjesto kada dođe kao da se nanovo rodio. Za mene to je Stari Grad. Izlaskom iz trajekta, ljepše je autom doći do mjesta nego vukljati pola sata kufere uz obalu.
Da, istina, ali ta teška i zamarajuća avantura ima posebnu draž, jer uživamo gledajući svaki grm uz neravni puteljak.
U sezoni ima više od trideset restorana, samo dva rade cijelu godinu i tu se skupljaju lokalni ljudi. Samim tim ta dva restorana mom srcu draga. Nije bitno da li sam došla s istoka autom ili zapada vukljajući kufere. Prvo mi je javiti se Damiru izgrli ga i pojesti što mi on taj dan preporuči.
Onda tek ostavljam kufere u apartman koji sam za taj put iznajmila. Uvijek neki drugi, jer teško je organizirati godišnji po slobodnom, dragom apartmanu.
Ne još nije vrime za kupanje, sada se krene u obavezni obilazak puno puta viđene Staro Gradske kale.
Šetajući kroz neobičan labirint malih suvenirnica, svako malo zastanem i divim se novim idejama i kreativnošću „malih“ umjetnika. Svi sjede na malom bančiću ispred ulaza. Pored još jedan na kojemu je čikara u većini već osušena pjena, nekadašnjeg velikog makijata.
Nasuprot sjedi još jedan „mali“ umjetnik sa svojom osušenoj pjenom velikog makijata.
Početkom sezone glavna tema je kako su proveli period dok se nisu vidjeli. Onda u šesti mjesec, kakva bi mogla biti sezona po dosadašnjom pred sezoni. Sedmi je rezerviran, kako su do sada trgovali, naravno i jedan i drugi ne budu iskreni, ali i jedan i drugi znaju da onaj drugi i nije iskren.
Ne obaziru se. Ne obaziru se na to jer znaju oni i sami koliko je onaj drugi do sada mogao zaraditi, izbrojili su oni svaku osobu koja je ušla, koliko se zadržala u galeriji i s kolikom je vrećicom izašla.
Odmah se cifra memorira u glavi i na kraju sezone zbroji, brže od digitrona.
Na kraju mog labirinta nalazi je zanimljiva galerija Paiz, posebnog umjetnika kojeg zovu Nota. On od vinil ploča radi torbe, ogrlice, narukvice i još razne ukrase. Naravno i on sjedi na svojoj klupi, uz suhu pjenu i svim pripremljenim za zamotati duhan.
Usporeno stavi čikaru na pod, duhan u krilo i nogom mi približi bančić, da sjednem.
- Što nisi javila da dolaziš? - Miješajući zagrebački dijalekt s Hvarskim.
- Šta ću javljati kad ćeš i onako biti tu.
- A je. - Dobaci i krene motati duhan.- Oću ti donit kavu.
- Ma ne triba sama ću.
- Aj sidi. - Ustane stavi ne bančić napola zamotan duvan i otiđe u restoran Antika donit mi kavu.
Vračajući se s kavom u ruci, izgledajući nezainteresirano, ali rijetki znaju da nezainteresiranost nije dio njegovog karaktera, dobaci.
- Novi je konobar, nadam se da sam uspia objasniti tvoj čuveni makijato s više pjene, a da nije kapučino. – Nasmije se krajičkom usana.
- Ma dobar će biti. - Neutjerivo ja prokomentiram.
- Aj ne laži sebe i mene.
Od srca smo je se nasmijali.
- Kakva je sezona? - Zatim upitam.
- Može. - Svaki put isti odgovor, ni dan danas ne znam što to znači, niti je za mene bitno. Njegov posao, njegov trud i njegov novac. Zbog toga mi krenemo na zajedničke teme, moji muškarci, njegove žene.
Onda se odjednom sjetim.
- Pa ti si Ivane godinama zaljubljen u istu ženu. Nikako se ne mogu na to priviknuti.
Ponovno smijeh.
Naravno s Ivanom Nota ima puno tema, nije ograničen na novac i seks.
Tek kada sam se s njim napričala nazvala sam svoje prijateljice Helu i Stjepku. Da se dogovorimo za kavu uz brbljanje.
Sada kreće moj odmor u gradu koji ima dušu.
Svaka šetnja preko rive, svako malo zaustavljena je pozdravima starosjedioca.
- Di si Darija, kad si došla, sidi popij kavu…
Uto me povuče za torbu prijateljica baš u trenutku kada sam po stoti put otišla javiti osobi koja mi maše iz Lampaduse ili Ekspresa.
Upadne po koje kupanje, ali mi iz Splita more imamo u dvoru, tako nam to nije prioritet. U mala mista dolazimo da ukrademo dio duše, duše prošlih generacija. Koja je davno istrošena u velikim gradovima.
Poslije nekoliko dana spreme se svi kuferi, prijatelji raziđu, jer obožavam moj završni ritual, gdje dobijem zadnji fragment duše Malog mista.
Vukljajući kufere prema trajektu zastanem u Lanterne, dobijem poslije dva pokušaja moju kavu. Ali nitko nije pokazuje grintanjem nervozu, već viču na mene. Što filozofiram, da ja nisam u pravu i oni znaju što je pravi veliki makijato s puno pjene. Gledam kako će mi baciti čašu u glavu. Posebno uživam u tim trenucima jer je svima osmijeh na licu koji predvodi Roki.
Stari Grad, Malo je misto, kakvih ima na stotine.
Razlika je jedina u segmentima duše koje nama trebaju.
Nadam se da svaki od vas ima svoje Malo misto da obnovi dušom.
