Pojedini obrasci ponašanja koji upućuju na povećan rizik razvoja psihopatskih osobina mogu se javiti već u dobi od tri godine, upozorava profesorica Essi Viding, stručnjakinja za dječju psihologiju i ponašanje. O svojim istraživanjima govorila je za Daily Mail, naglašavajući da prepoznavanje ranih signala ne znači nužno da će dijete postati psihopat, ali može pomoći roditeljima i stručnjacima da reagiraju na vrijeme.
Psihopatija se u odrasloj dobi najčešće povezuje s nedostatkom empatije, manipulativnošću, egocentričnošću i sklonošću antisocijalnom ili kriminalnom ponašanju. No, prema riječima Viding, prvi pokazatelji mogu se uočiti puno ranije.
Kako razlikovati nestašluk od upozorenja?
Tvrdoglavost, plač ili odbijanje dijeljenja igračaka uobičajeni su dio odrastanja. Međutim, kod djece s tzv. CU (callous-unemotional) osobinama uočava se ozbiljnija razlika: oni ne pokazuju žaljenje kada nekoga povrijede, ne uče iz posljedica i ne osjećaju zadovoljstvo kada usreće druge.
Primjerice, dok većina mališana osjeti grižnju savjesti kada udari drugo dijete ili mu oduzme igračku, kod djece s CU osobinama nema ni traga empatiji.
Tri ključna rizična ponašanja
Istraživanja provedena među trogodišnjacima i četverogodišnjacima, uključujući i blizance, izdvojila su tri ponašanja koja mogu upućivati na rani razvoj psihopatskih osobina:
Nedostatak suosjećanja – dijete ne reagira na tuđu bol niti osjeća krivnju kad je samo prouzroči.
Ignoriranje posljedica – bez obzira na kazne ili upozorenja, nastavlja s istim ponašanjem.
Bez želje da usreći druge – za razliku od većine djece, ne pokazuje radost kada obraduje roditelje ili druge oko sebe.
Uloga genetike i mozga
Profesorica Viding naglašava da genetika ima značajnu ulogu. Istraživanja na blizancima pokazuju da su jednojajčani blizanci, s istim genetskim zapisom, češće pokazivali iste obrasce ponašanja od dvojajčanih. Pritom su otkrivene i razlike u amigdali, dijelu mozga koji obrađuje emocije.
„Ne postajete psihopat tek s 18 godina, neke osobine postoje puno prije“, objašnjava Viding. No, dodaje kako genetika nije presudna: „Rizik postoji, ali to ne znači da će se poremećaj sigurno razviti.“
Što roditelji mogu učiniti?
Iako genetika igra ulogu, okruženje i odgoj imaju snažan zaštitni učinak. Profesorica savjetuje:
Topao i podržavajući odnos – djeca koja odrastaju u ljubavi i razumijevanju rjeđe razvijaju antisocijalne obrasce, čak i uz genetske predispozicije.
Terapija i stručna pomoć – korisna je za djecu, ali i za roditelje koji uče nositi se s izazovima.
Rano prepoznavanje i reakcija – što se ranije djeluje, to su rezultati bolji, iako promjene mogu biti učinkovite i u kasnijoj dobi.
„Ne smijemo se obeshrabriti ako nismo reagirali odmah. Postoje načini da se pomogne i tinejdžerima i odraslima“, zaključuje Viding u razgovoru za Daily Mail.
