Slučaj osmero hrvatskih državljana koji su u zatvoru u Zambiji pokrenuo je lavinu pitanja vezanih za posvajanje djece iz drugih zemalja - ponajprije iz Demokratske Republike Kongo. Hrvatima u Zambiji ostao je još jedan uvjet prije izlaska iz pritvora, regulacija boravka.
Profesorica Branka Rešetar s Pravnog fakulteta u Osijeku za HRT je rekla da su se privedeni parovi vjerojatno poveli ranijim primjerima posvojenja iz Konga.
"Meni logika govori da su građani koji su se uputili već utabanim stazama posvojiti djecu iz DR Konga zapravo vjerovali u svoju državu, Republiku Hrvatsku, koja je u prethodnih 10 godina donijela 130 odluka kojima je priznala odluke kojima se posvajaju djeca iz Konga. Djeca su posvojena, dovedena u Hrvatsku, tu žive već desetak godina ili nešto manje. Prema tome, meni logika govori da su oni vjerovali u institucije i sve ono što se događalo prethodnih deset godina i zapravo su išli istim putem po djecu u Kongo", rekla je Rešetar.
"Fenomen tzv. pranja djece je počeo 2006."
Objasnila je i na koje načine najčešće dolaze djeca u sirotišta u Demokratskoj Republici Kongo.
"Kad su u pitanju sirotišta u Kongu i tim nerazvijenim zemljama, posebno onima koje nisu potpisnice Haške konvencije, moramo razumjeti fenomen tzv. pranja djece, koje se događa od 2006. naovamo. Vjerojatno se događalo i ranije, ali se na globalnoj razini problematiziralo od tada u Gvatemali, nekim afričkim državama, u Kini, u Južnoj Koreji, odnosno problematiziralo se posvajanje iz tih zemalja.
Sirotište je samo jedan korak u svim onim fazama koje treba proći u tzv. fenomenu pranja djece.
Dakle, prvi korak u toj jako ružnoj, kriminalnoj priči je da se djeca ili kupe od roditelja ili da se roditelje prevari, prisilno daju pristanak da djeca idu u nekakve institucije gdje će imati prehranu, školovanje ili da budu odvedena u zapadne bogatije zemlje, gdje će također biti školovana, gdje će živjeti, pa čak do te mjere da će roditelji kasnije za njima doći u Europu ili SAD. To je prvi korak.
Drugi korak je falsificiranje dokumenata djece. Treći korak je brisanje svih podataka o njihovom porijeklu. Zadnji korak je smještanje djece u sirotišta. Kada je dijete u sirotištu, pretpostavlja se da nema roditelje.
Tada zapravo nastupa posvojenje u čijoj pozadini su kriminal i prodaja djece, eksploatacija djece, čega, to moram naglasiti, niti su svjesna djeca, a vrlo često ni ljudi koje dolaze iz zapadnih zemalja posvojiti tu djecu", objasnila je prof. Rešetar.
"U poslovima korupcije i eksploatacije djece su i neki službenici države"
Jesu li ta sirotišta pod ikakvim nadzorom države kako ne bi došlo do ilegalnih radnji - u konačnici do trgovine djecom, pitao je novinar.
"Očito nisu. Možda i jesu, ali u tim poslovima korupcije i eksploatacije djece u pozadini su čitavi lanci u kojima su i neki službenici države. U svakom slučaju jedna vrlo mutna voda", smatra prof. Rešetar.
Vrhovni je sud u postupcima priznanja i izvršenja stranih sudskih odluka o međudržavnom posvojenju, u kojima se ne primjenjuje Haška konvencija o zaštiti djece - kao što je slučaj s Demokratskom Republikom Kongo - izdao preporuku o provjeri autentičnosti primljenih dokumenata. No ta preporuka nije obvezujuća.
"To je slabo, ali predsjednik Vrhovnoga suda ne može ništa drugo napraviti, ali to je slabo i na tome se ne može ostati. Naime, ono što bih ja napravila jest da se poštuje preporuka vodiča za tumačenje i primjenu Haške konvencije, u kojoj izričito piše da i one države koje nisu potpisnice Haške konvencije, kada se radi o posvojenju djece iz tih država, moraju se poštovati minimalni standardi.
I ne samo minimalni nego još stroži standardi, jer ako namećete standarde jednoj Njemačkoj, Italiji i Belgiji, tada države koje nisu potpisnice Haške konvencije moraju imati još snažniji nadzor nad tim.
Postoji preporuka i zabrana posvajanja djece iz tih država upravo stoga što je poznat taj fenomen kriminalnih radnji koje se događaju u pozadini međudržavnih posvojenja iz država koje nisu potpisnice Haške konvencije", poručila je.
"Svako dijete ima pravo na saznanje svoga porijekla"
"Ističe se da je posljednjih godina u Hrvatskoj posvojeno oko 130 djece iz Demokratske Republike Kongo. Što kazati o pravnom statusu tih posvojenja? Vidite li mogućnost nastanka određenih problema u budućnosti - kada i ako ta djeca krenu istraživati svoje podrijetlo?"
"Od tih se problema ne može pobjeći i što prije budemo svjesni problema koji će se pojavljivati u budućnosti, to ćemo ih lakše riješiti. Naime, svako dijete ima pravo na saznanje svoga porijekla.
Posvojena djeca u vrlo visokom postotku žele znati tko su njihovi biološki roditelji, žele znati priču o svome porijeklu, žele znati što se dogodilo prije nego što su dobila roditelje posvojitelje. U tom smislu, nakon svega što se dogodilo, ja vidim da će i ta djeca postavljati pitanja, a ta će pitanja postavljati državi", ustvrdila je prof. Rešetar.
